Pozamašnih broja stranica i debljine izdanja, najnoviji roman autorice Paule Hawkings je donio i mnoštvo zanimljivih i upečatljivih detalja koji oblikuju ovu priču na jedan sasvim novi način. Raznovrsnost životnih priča, a uistinu jesu životne te ogoljenost i prirodnost likova utječu na percepciju čitatelja u tolikoj mjeri da je gotovo nemoguće povjerovati da se ne radi o stvarnim ljudima i događajima.
Jedan od obilježja koji doprinose takvoj percepciji je, svakako, opisivanje cijelog djela kroz tri ženske perspektive, odnosno tri ženska lika. Među našim junakinjama, prednjači Rachelina svijest. Njezini opisi, viđenja i misli su oni kroz koje mi kao čitatelji najviše proživljavamo priču. Usprkos tome, ništa manje bitne nisu misli Megan i Anne. Svaka od njih je različita. Male priče unutar ove jedne velike cjeline. Sve vode do jedne točke. Jednog rješenja problema. Jedne spoznaje. Kroz svaku od tih perspektiva upoznajemo likove. Upoznajemo izgubljenu i depresivnu Rachel, problematičnu i buntovnu Megan te hladnu i proračunatu Annu. Međutim, njihove male životne priče, tajne, nadanja i misli se isprepliću te imaju istu putanju.
No, pitanje je zašto njih tri? Zašto samo one, a ne i ostali likovi? Zašto ne Scottova, Tomova ili pak Kamalova perspektiva? Zašto ne Cathyna?
Upoznavajući se sa svakom stranicom sve više, to pitanje mi se sve češće vrtjelo u glavi. Djelomičan odgovor sam dobila na kraju priče. Sve tri su bile neposredno povezane nekim likovima i životnim okolnostima, no je li autorica time željela reći nešto više?
U početku se činilo kao da daje jednu veliku snagu ženskom glasu, u ovom slučaju trima ženskim glasovima. U ovom kontekstu, to je iznimno važno jer se kao čitatelji često susrećemo sa perspektivom samo jednog glavnog lika, koji može biti muškarac ili žena. No, u ovoj priči sve tri imaju svoje mjesto, a kada je koncentracija na svijesti jedne od njih, dojam je uistinu kao da je ona nositeljica cijele priče. Davanje “troduple doze” ženskog glasa navodi na razmišljanje o pozadinskoj poruci koju je autorica možda htjela odaslati. Snagu, jakost, hrabrost i borbu žena. Svaka otkriva svijet za sebe i cijeli jedan život kojeg vodi i o kojem brine. Dati toliko poticaja tim trima glasovima, znači podupirati i poticati snagu i moć žene. Primjerice, prikaz Rachelina puta prema ozdravljenju u svakom smislu, i onom fizičkom, psihičkom, a pogotovo emocionalnom. Njezina borba protiv alkohola i želja i motivacija da se sabere je nešto s čime se svatko može poistovjetiti. Njezin se uteg zvao alkohol, ali nekome drugome njegov uteg ima drugo ime. Jednako je važan, a Rachel nam svojom pričom pokazuje tu borbu.
Annin je put drukčiji. I ona otputuje, ali ona odlazi u dubine koje nikada prije nije iskusila. Anna je iznimno sebična i površna osoba, a okolnosti života je natjeraju da se duboko zagleda u sebe.
Megan se bori sa sobom. Kako se Rachel bori s alkoholom, tako se Megan bori sa svojim bićem.
Dati ovim ženama glas, znači prikazati ih ogoljenima. Ljudskima. Onakvima kake žene jesu. I dati im poticaj za borbu. Ukoliko je to bila autoričina namjera, svakako je uspjela učiniti da se njihovi glasovi itekako daleko čuju.
Drugi razlog leži u pitanju: “Je li to bio trag rješenju misterije?” Jesu li njihovi glasovi važni zbog priče i ljudi koji ih povezuju? Je li to automatski trag da je ubojica muškarac? Gradeći priču, autorica je napravila mrežu, ne samo situacija, već i mrežu razmišljanja u misteriji. Te dvije spone se toliko elegantno isprepliću da je teško razlučiti je li ovo krimić u kojem se rješava Meganin nesretni slučaj ili je ovo Rachelin put ka ozdravljenju koji je zbog okolnosti mogao imati isključivo ovakav put. Autorica je briljantno zapetljala klupko, tako da su mnoga od postavljenih pitanja ostala neodgovorena ili pak djelomično odgovorena. Tu se krije još jedan aspekt njezine domišljatosti- ostavlja ta pitanja otvorenima interpretaciji.
Lukrecija
Djevojke koje čitaju 