Ako je još netko, tijekom čitanja romana Djevojka u vlaku, posumnjao u njegovu kriminalističku narav, možda to nije bila puka slučajnost. Kritika ga stavlja u kategoriju psihološkoga trilera pa će mnogi roman čitati kao proces otkrivanja istine koja se krije iza misterioznog nestanka mlade žene i potragu za krivcem, ali će uočiti i prisutnost elemenata karakterističnih za tu vrstu literature poput mentalne i emocionalne nestabilnosti likova, osjećaja tjeskobe ili nepouzdanog pripovjedača. Koja je dimenzija, međutim, snažnije izražena? Je li Djevojka u vlaku priča o zločinu ili priča o djevojci u vlaku? Je li nestanku Megan Hipwell dano dovoljno prostora da bismo roman čitali (samo) kao triler ili krimić?
Što ako su svi dijelovi romana, uključujući i zločin, podređeni jednom središnjem elementu? Neodvojivi od glavnog lika? Što se krije iza još jedne priče o zločinu?
Čitajući roman i često razmišljajući o prethodno pročitanim djelima, prisjećala sam se velikoga Zločina i kazne. Zar ga tek površno ne iščitavamo kao ubojstvo jedne lihvarice? Ono što zaokuplja poniranje je u psihologiju Rodiona Romanoviča Raskoljnikova zbog čega je i ubojstvo detalj s početka koji otvara prostor njegovim mislima, halucinacijama, različitim stupnjevima izmučenih stanja njegova uma. Nadmudrivanje s Porfirijem Petrovičem kaotična je igra mačke i miša u kojoj je sve poznato!
U Djevojci u vlaku malo je toga poznato i jasno. Zločin se otkriva tek pri kraju, nakon niza krivih tragova i pokušaja da otkrijemo što se događa. Stoga je ono što se dogodilo Megan svakako važan element oko kojeg se radnja vrti te ga ne možemo i ne trebamo zanemariti, ali najviše prostora ipak se daje Rachel Watson, „junakinji“ priče.
Nestanak Megan Hipwell potaknuo je Rachel na promjene kakve nisu izazvali ni gubitak posla ni financijska nesigurnost. Ništa je dotada nije uspjelo trgnuti iz pakla alkoholizma, depresije i već umarajućih epizoda samosažaljevanja. Rachel živi u svojoj glavi, uvijek u stanju introspekcije, stalno subjektivna i nestvarnih očekivanja. Uvijek u promatranju svoje prošlosti, sadašnjosti, svoga pada, razlozima pada i onome što je potrebno da bi se uzdigla. Druge dvije žene, Megan i Anna, ne idu u detalje ili im broj stranica ne dopušta da to čine. I prostorom koji ima i obilježjima lika poručuje se kako je Rachelin glas važan i kako će njeno nespretno uplitanje u naizgled savršen svijet savršenog para Scotta i Megan označiti mnogo složenije i opasnije putovanje u samu sebe. I to u mnogo većoj mjeri negoli je to inače vidljivo u psihološkim trilerima.
Naslućujemo da su sve tri žene na određenoj razini svjesne svoje mračne strane, svoje destruktivnosti, ali se svaka prema njoj odnosi drugačije. Rachel je ovdje najsvjesnija pa joj ne možemo negirati hrabrost koju je pokazala. To ćemo shvatiti nakon čitanja!
Prve stranice Djevojke u vlaku uvode nas u jezivo nejasan unutarnji svijet djevojke u trenutku kada se nalazi na samom dnu egzistencije. Ni gubitak posla ni nedostatak novca nisu tako ponižavajući koliko degradacija njena fizičkog izgleda i psihičkog stanja. Osjećaj napuštenosti, osamljenost i razvod nikoga ne bi učinili pobjednikom, ali nju je situacija potpuno paralizirala i, iako su od razvoda prošle dvije godine, ona se vraća u prošlost sjećanjima na svoj brak, na tužne trenutke iscrpljujući se sretnim uspomenama. Ona se i fizički vraća u vrijeme svoga braka pozivima bivšem suprugu, kružeći oko njihove bivše kuće kao da se ništa nije promijenilo. Međutim, njeno mjesto sada je preuzela Anna! Dakle, sve se promijenilo!
Vlak kojim putuje na posao nije samo prijevozno sredstvo već stoji kao jasan simbol ne samo životnog putovanja ili prolaznosti nego i osobnog putovanja stare Rachel prema novoj Rachel. Lik razočarane i umorne žene, s ozbiljnim problemom alkoholizma, sklone ponižavanju, niskog samopouzdanja i neprivlačne nije netko kome bismo povjerili radnju priče. Teško je razumjeti kakvu ulogu može imati u rješavanju zločina. Od takvih se osobina prirodno ograđujemo. Nepouzdana je i ne želimo stati na njenu stranu jer, kao ni ona, ne znamo što je stvarnost, a što iluzija zbog dvosmislenih slika koje nam pruža. U trenucima možemo suosjećati s nizom manjih i većih životnih poraza koji su joj se dogodili, ali nas odbija manjak samopoštovanja, ponašanje prema sebi i ljudima oko sebe. Osjećaj gađenja prema njoj koji prožima likove romana nešto je s čime se možemo poistovjetiti.
Sve svakodnevne situacije promatra strogo iz svoje perspektive, nesposobna odvojiti ono što vidi i ono što želi vidjeti. Dvoje ljudi koje gladno promatra iz vlaka par je čije je postojanje neopterećeno, skladno i lepršavo – odraz duboke žudnje za onim čega više ne posjeduje. Oni su savršeno sretni i savršeni jedno za drugo. Da je Rachel sretna, ispunjena i samopouzdana, taj bi par vjerojatno prošao neopaženo. Ne bi se pitala, ne bi stvarala priče u svojoj glavi i zasigurno bi pitanje njenog nestanka ostavila nekom drugom. Teško da bi ikada primijetila odjeću pokraj pruge.
Prvi glas o nestanku predstavlja početak promjena za Rachel. Nešto se važno događa unutar nje, a da ni ona sama možda ne zna to. Umjesto klinike za odvikavanje, ona ima Megan Hipwell koja će ju otrijezniti i osloboditi na tako mnogo načina. U potrazi za otkrivanjem zločina koji se dogodio nad nepoznatom ženom, ona otkriva zločin koji je počinjen nad njom. Sve je to odvodi u zakopane epizode iz prošlosti čime će dobiti snagu za borbu s vlastitim demonima i napokon odvojiti stvarnost i iluziju. Na tom će se putu mnoge stvari pokazati neistinama i varkama i u njenom životu i u životu drugih.
Maja
Djevojke koje čitaju 