Bradbury je radnju svoga romana smjestio u neodređeno vrijeme u budućnosti u kojoj nema mjesta za emocije, dvojbe, filozofiju ili razmišljanje. To je budućnost bez umjetnosti. Glavni junak Guy Montag doživljava prosvjetljenje i postaje glavni pokretač revolucije koja započinje razbijanjem njegovih nekadašnjih uvjerenja. Zanimljivo je da u priči ne vidimo nikakve naznake prisile ili totalitarnog režima, ljudi su se polagano uveli u stanje rezignacije i površnosti. Čak i najžešći protivnici tih negativnih promjena svjedoče o vlastitoj pasivnosti ili kukavičluku da spriječe te promjene. Svijet romana svijet je siromašan razgovorom i emocijama, a ljudi iscrpljeni nesvjesnim zurenjem u ekran, distancirani, nestrastveni, mlitavi, slabi i izgubljeni. Oni sebe nazivaju sretnima, ali toj umjetnoj sreći uvijek nešto prijeti pa su zato vatrogasci (kojima Montag pripada), s glavnim zadatkom paljenja knjiga, u stanju pripravnosti. Montagova supruga Mildred toliko je prilagođena toj stvarnosti da gubi dodir s onime što je istina i guta tablete za spavanje nesvjesna da ih je već uzela. Društvo koje ne poznaje pojam bliskosti lijepo je prikazano u scenama njihova bračnog života. Ona ne pokazuje zanimanje za njega, ne sjeća se njihova upoznavanja. On neobično hladno reagira na njeno beživotno tijelo. Njen je pogled prazan, u njenim ušima je glazba i opsjednuta je ugrađivanjem još jednog TV zida. Oni vode dva monologa koji nemaju slušatelja. Kontrola je sveprisutna i tako prirodno prihvaćena da je većina društva ne registrira kao prijetnju. Glavnu ulogu imaju zaglupljujuće TV emisije i reklame bizarnih dimenzija. Sve što miriše na individualizam, brzo se briše. Nikada nije bilo lakše pripitomiti društvo. Ono se dogodilo samo od sebe. Gubitak složenih riječi i ideja, zanošenje slikama, gubitak navike promišljanja. Čitanje uzrokuje emocije, knjige su neprijatelj! Vatrogasci imaju bizaran posao: paljenje knjiga! Montag uživa u tom poslu. U takvu svijetu tinejdžerka Clarisse McClellan je ona neprirodna manjina čija slobodoumnost i znatiželja iskaču iz mase. Susret s njom bit će prva naznaka Montagova buđenja u novi život.
Bradbury je često isticao kako je njegov roman bio upozorenje na budućnost u kojoj bismo se mogli naći. I doista, onima kojima je sadržaj knjige poznat, brzo će pronaći sličnosti između priče i vremena u kojem se nalazimo. Naše države ne spaljuju knjige kao što je to činio Hitler (roman je objavljen nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata). Slobodni smo čitati, razmjenjivati misli. Neki od nas to rade svakodnevno i uživaju u tome! Međutim, promatrajući buseve pune ljudi vječno zaokupljenih mobitelima, sa slušalicama u ušima, zadimljene kafiće u kojima prijatelji radije pretražuju nove objave na Fejsu, možemo se barem zapitati nije li Bradbury i ne sluteći prikazao početak 21. stoljeća. Zadnjih godina postali smo društvo koje se hrani reklamama, ponižavajućim i smiješnim emisijama poput Ljubavi na selu, Big Brothera ili Farme. Zaluđeni opasno lošim tekstovima današnjeg „popa“, ljubavno-erotskim romanima u kojima se nekoliko loše osmišljenih scena stalno ponavlja, a upitna je i stabilnost psihičkog stanja glavnih likova. I zar je baš svaka „ženska“ knjiga očajavanje nad gubitkom životnog smisla zbog neostvarivanja braka do 30. godine dok istovremeno prodajemo svijetu priče o svojoj emancipaciji? Našim svijetom u velikoj mjeri vlada reklama koja nam servira svoju verziju stvarnosti. Nemamo ugrađene TV ekrane umjesto zidova (još!), ali ovi naši postaju sve veći i veći. Velik dio društva vapi za „lakim štivom“, nerealno sretnim završetcima. Cenzuriraju se scene seksa, ali se nasilje tolerira. Generacije zabrinjavajuće loše čitaju i priklanjaju se tuđim stavovima. Društvo Fahrenheita 451 nemir i dosadu rješavaju prebrzom vožnjom. I naši pojedinci tako gube glavu. Intelektualci u sjeni, skandali i primitivci na sceni.
Naizgled, zapadni svijet vrlo je sretno društvo. Bolnice, obrazovanje i slobode. Imamo apsolutno sve. I u tom sretnom društvu više nalikujemo Mildred nego Clarisse. Uzimanje raznoraznih pilula postalo je uobičajeno. Izolirani u gomili ljudi s ekranima ispred sebe i oko nas.
Važno se zapitati se u kojem se liku pronalazimo. Jesmo li Montag koji riskira mnogo, gubi sve, ali dobiva slobodu? Mildred koja ne osjeća više ništa? Clarisse koja je uljez u svojoj znatiželji i slobodi? Konformist Faber koji je, iako protivnik, mirno gledao kako društvo postaje ono što je postalo?
Maja
Djevojke koje čitaju 