Prvi glas o Rayu Bradburyju i njegovu romanu Fahrenheit 451 za mene je došao upravo preko istoimenog filma iz 1966. Svidjela mi se ideja društva koje živi u svijetu i vremenu kojem smo se i sami opasno približili, pritom naglašavajući ulogu manjine koju vodi ljubav prema knjigama i koja optimistično najavljuje bolju budućnost. Film je nastao u režiji Françoisa Truffauta, a glavne su uloge pripale Julie Christie i Oskaru Werneru i iako su se u posljednje vrijeme mogle čuti glasine o remakeu, zasada je to jedina ekranizacija romana.
U filmu je mnogo elemenata budućnosti, koju roman želi prikazati, izostavljeno pa tako nema Mehaničkog psa, komunikacijskih uređaja poput onog kojim Faber i Montag komuniciraju u romanu, brze vožnje tinejdžera, a i sam je rat u pozadini. Iako je u mnogim detaljima (namještaj, frizure i odjeća) jasno da film oponaša stvarnost šezdesetih (zanimljivo je da telefoni izgledaju poput onih iz 19. stoljeća), detalj velikih i ravnih ekrana povezan je s 21. stoljećem. Prijevozno sredstvo kojim se Montag svakodnevno vozi na posao jednako tako podsjeća na moderne vlakove Japana.
Velika je promjena vidljiva u liku Clarisse. Prije svega, Mildred i Clarisse glumi ista glumica. Mildred se u filmu zove Linda, a Clarisse nije tinejdžerica koja nestaje tijekom romana, već ima 20 godina i profesorica je koja inspirira učenike da razmišljaju svojom glavom. Ona će preuzeti ulogu profesora Fabera, koji se u filmu ne pojavljuje, i uvesti Montaga u novi svijet. Ovom promjenom ostavlja se prostora za produbljivanje odnosa između Montaga i Clarisse i za isticanje uloge žene u svijetu koji se mijenja. Ona ubrzo bježi, kasnije joj se priključuje Montag. Zajedno će spaliti papire s adresama ostalih progonjenih, a ona će mu reći i za ljude-knjige do kojih će i doći. Umjesto plivajući, do njih će stići u čamcu, otkrit će se da je Clarisse živa, a ljudi će mu se predstaviti naslovima knjiga koje su odabrali zapamtiti, a ne vlastitim imenima. U jednoj sceni spominje se i Bradburyjevo djelo Marsovske kronike.
Činjenica da promatramo društvo kojim dominiraju slike i površnost domišljato je iznesena u sceni u kojoj Montag prije spavanja „pregledava“ priču koja izgleda kao strip, ali bez rečenica. Da je riječ o društvu slika, jasno nam je i kada zapovjednik izvlači Montagov dosje u kojem nema nikakvih drugih podataka, tek nekoliko Montagovih slika. Sličnu poruku šalje i scena u kojoj Linda naivno i uzbuđeno suprugu najavljuje svoju sitnu ulogu u specifičnoj televizijskoj emisiji. Njen je zadatak odgovarati na pitanja koja će joj postaviti dvije osobe koje se pojavljuju na ekranu. Gledatelju će odmah biti jasno da likovi vode trivijalan razgovor i da tijek tog razgovora ne ovisi o njenim odgovorima. Time je još snažnije naglašeno njeno stanje uma i utjecaj medija. Monolog Montagova zapovjednika o mračnim stranama književnosti i opće poznatom stavu da knjige ljude čine nesretnima jer ih navode da požele biti ono što nisu, u jednom trenutku prati naslovnica romana Madame Bovary. Slučajnost ili ne, svakako vrlo upečatljiva poveznica s tragedijom Flaubertove junakinje.
Zbog nekih ključnih izmjena u odnosu na knjigu, a i zbog specifičnosti medija, film nešto teže uspijeva prenijeti mračnu atmosferu nadolazećeg rata i dati dublji uvid u cijelo Montagovo putovanje, u njegove dvojbe i strahove. Osjećaju se represija, izoliranost i izgubljenost pojedinaca, ali je sve mnogo nevinije i poletnije. Film tako možemo shvatiti kao uvod u dublju i ozbiljniju priču romana čija snaga leži u iscrpnom prikazu likova i mislima u kojima se naslućuje iskrena ljubav prema književnosti i upozorenje na svijet bez nje.
Maja
Djevojke koje čitaju 