Tko god je čitao ovo djelo i postavio ga u kontekst vremena u kojem je autor živio i radio, zasigurno će se složiti s činjenicom da je priča inspirirana briljantnom idejom koja je mnogo ispred svoga vrmena u tadašnje doba. O samoj realizaciji priče, dodatne pohvale su gotvo i suvišne. Razrada likova, veleban, a opet jednostavan jezik i stil čine djelo intrigantnim i lako čitljivim do samoga kraja.
Završetak za roman označava početak neke nove nade u novo, humanije i kulturno doba. Naime, na kraju Montag dolazi u šumu gdje upoznaje svoje istomišljenike i promatra njihovu borbu protiv trenutne invazije na obrazovanje i kulturu koja se nastavlja u novome svjetlu nakon rata. Da bi se postigao cilj, ljudi prestaju biti osobe i postaju knjige. Služe jednom cilju i svrsi, a to je ponovo reproducirati književna djela napamet memorizirana kako bi se nestašica knjiga mogla u potpunosti promijeniti, a tako i vratiti “izgubljena” znanja.
S namjerom ili ne, autor je u navedeno postavio jedan veliki paradoks. Na veoma sličan način izuzeo je važnost čovjeka davši mu samo jedan cilj i izbrisavrši mu ostale mogućnosti identiteta. Sve počinje imenom. Gotovo na isti način kao i vladajući svijeta iz kojeg je pobjegao, depersonalizirao je čovjeka uzevši mu ime i ostale svrhe. Kao što su ljudi farenhajtskog svijeta uzimali pravo na identitet oduzimajući pravo na promišljanje i osobni napredak, autor je na neki način izuzeo identitet čovjeka koji može biti formiran u odnosu na neka druga životna iskustva. To što je cilj za tu depersonalizaciju plemenitiji od cilja farenhajtskog svijeta, ne umanjuje mogućnost paradoksa situacije.
Također, javlja se problem reprodukcije. Naime, svijet knjiga ima za cilj prvenstveno čovjekov unutarnji rast, drugim riječima odgojiti i obrazovati, a još točnije formirati čovjekov stav, kritičko promišljanje i mišljenje. Ostajući na prvim fazama pristupa učenju, točnije na reprodukciji i memoriziranju isključivo jedne stvari onemogućuje se prava svrha i cilj knjige. Ponovni paradoks. Ukoliko su neki ipak skrivali knjige u vlastitim domovima farenhajtskog svijeta, postavlja se logično pitanje zašto ljudi daleko u šumi uče jednu i samo po jednu knjigu na pamet (djeca pogotovo) i boje se zapisati je?
Ovim se paradoksima na neki način diskreditira ova plemenita ideja.
Grangerov je odgovor da se ne može uništiti ono što je u čovjekovoj glavi, iako je farenhajtski svijet gotovo u tome uspio. Velika je i paradoksalna žrtva te generacije za milijun budućih što čini ovu fantastičnu ideju pomalo nevjerodostojnom.
Lukrecija
Djevojke koje čitaju 