Glavnu junakinju Staklenog zvona Esther Greenwood susrećemo u njenoj devetnaestoj godini. Riječ je o prvim godinama studentskoga života u kojem Esther pripovijeda i o boravku u New Yorku i ljetnoj stipendiji za rad na časopisu Mademoiselle. Ta mnogima nedostižna stipendija, međutim, ne donosi očekivano ispunjenje. Naprotiv, dani provedeni u New Yorku na glamuroznim zabavama, iznijet će svu izgubljenost, usamljenost i besmislenost što će naposljetku prerasti u kliničku depresiju i boravak u psihijatrijskoj ustanovi.
Iako prisutnost kliničke depresije i psihijatrijsko liječenje povezuju glavnu junakinju i autoricu Sylviju Plath, željela sam ovdje, na neki način, zanemariti kliničku depresiju kao bolest i usredotočiti se na osobnost i dob Esther Greenwood, vrijeme i društvene odnose u kojima se nalazi, njen umjetnički duh i njen snažan intelekt u svijetu pedesetih godina dvadesetoga stoljeća.
Možemo li pojavu depresije promatrati i kao poziv u pomoć mlade i drugačije djevojke u svijetu kobnih patrijarhalnih i represivnih pedesetih? Je li doista neobično i neočekivano da se toliko drugačija, intelektualno superirorna, talentirana i hipersenzibilna Esther osjeti ugroženom pred društvom koje joj pridaje isključivo jednu ulogu? Je li depresija posljedica kemijske neravnoteže ili odraz uništenih nada? Je li depresija jedini odgovor na situaciju bez izlaza? Postoji li izlječenje od egzistencijalne krize?
Esther Greenwood, nadarena, izvrsna i ambiciozna studentica koja čeznutljivo sanja o životu američke književne scene. Nezainteresirana za koktele i isprazne zabave, istovremeno izgubljena i razočarana muško-ženskim odnosima, licemjerjem društva i ogorčena ograničenjima svoga spola. Ima očajničku potrebu da pokaže svijetu što može dati i ogroman broj unutarnjih i vanjskih prepreka koji je u tome sprječavaju. Estherino vrijeme gotovo da je kontradiktorno kao i ona. Američko društvo voli se predstavljati kao liberalno i otvoreno. Žene pedesetih uživaju svoje pravo obrazovanja, na studijima postižu izvrsne rezultate, a navodno im je dopuštena i seksualna sloboda. U praksi stvari se mijenjaju. Studij je često dobivanje na vremenu do udaje (sjetite se filma Osmijeh Mona Lise), a diploma lijep dodatak supruzi liječnika ili odvjetnika. I kome zapravo koriste seksualne slobode? „Prava“ buduća supruga čeka dok se njen budući suprug okoristi svojim slobodama do braka. Esther ni to nije promaknulo i većina će čitatelja uočiti koliko je to, što naziva Buddyjevom prednošću, muči. Natjecateljski raspoložena i razočarana dvostrukim standardima, otada je gotovo opsjednuta mišlju da mora svoje iskustvo izjednačiti s Buddyjevim.
Esther se bori sa svojim perfekcionističkim ciljevima i uskim okvirima u koje je društvo stavlja. Njeno vrijeme očito još nije došlo i ona je u svojoj mladenačkoj osjetljivosti i ranjivosti potpuno poražena. Osjeća znakove: nesanicu, rezigniranost, neusredotočenost, tugu i frustracije. Društvo je želi podčiniti, ona osjeća da je ona puno više od uloge supruge i majke. Ona neprestano propituje društvene norme i njihove razloge svjesna da oni nisu tako prirodni kakvima se čine. Vlastita nesigurnost, svojstvena njenoj dobi, potiče ju na uspoređivanje s drugima što joj, sasvim logično, nanosi bol.
Psihijatrijsko liječenje pokazalo se logičnim rješenjem za Estherinu hladnu i distanciranu majku, ali iako nam kraj romana optimistično daje nadu u bolju budućnost, nisam uvjerena da Esther može izliječiti frustracije i ogorčenost činjenicom da je zbog svoje ženske prirode zatočena u sustavu koji nema naznaku nikakvih promjena. Bi li Esther doživjela svoja gorka razočaranja i depresiju da živi u 21. stoljeću? Je li se sustav dovoljno izmijenio?
Maja
Djevojke koje čitaju 