Već i sam naslov ukazuje da se velik dio simbola sakuplja oko staklenog zvona. Glavni lik ga često ponavlja ukazujući na svoje psihičko stanje, ali sam ga, čitajući roman, ja doživjela drugačije.
Stakleno zvono vrlo je zanimljiv izraz za individualni svijet nevidljivom ogradom odvojen od uobičajene stvarnosti. Ta je izoliranost prisutna u cijelom romanu, ali joj uzrokom nije samo Estherina bolest. Život pedesetih vrlo dobro pristaje simbolici staklenog zvona. Za žene život pedesetih jest život pod staklenim zvonom koji se manifestira na različite načine. Staklo je izvrstan izbor za zatvor kojeg nude društvena očekivanja, a gdje se čini da je sloboda rezervirana za muškarce. Sloboda koju čini pravo na karijeru, pravo na samački život ili na život bez djece. Sve je to nadohvat ruke, vidljivo, blisko, blizu. Ipak, stakleni zid nesavladiva je prepreka. Simbol staklenoga zvona jasno ukazuje i na ulogu žene toga vremena. Ono često služi kako bismo neki predmet zaštitili i izložili pogledima. Oni izvana imaju slobodu kretanja i izbora, oni iznutra ograničeni su prostorom i ovise o tuđoj volji istovremeno pasivno promatrajući događaje. Odjevena u prekrasne haljine, prave boje kose, pravih proporcija, njegovana i obrazovana, ali u što većoj mjeri tiha i podložna, žena se nalazi u izlogu i njeno je najveće oružje njen pravi izgled. U tome je sva njena tragedija!
Stakleno zvono izraz je i za pretjerano zaštitnički roditeljski odnos. Imajući u vidu Estherinu priču i njene strahove, u jednoj mjeri ovo je priča i o prijelazu u novo, potpuno strano razdoblje života. Dotada, ona u jednu ruku živi neopterećeno i odvojeno od odrasloga svijeta, iako je pod stalnim pritiskom iznalaženja načina da financira studij, da zadrži stipendiju, da bude najbolja studentica. Međutim, takvi, ne baš mali problemi, postaju neusporedivo manji u odnosu na ono što je čeka nakon studija. Osim pritiska da pronađe nešto praktičniji posao, tu je i pritisak ženske uloge kao i pritisak koji postoji unutar nje da se doista iskaže u svijetu pisanja, da ostavi trag, a još je nesigurna želi li žrtvovati svoj život supruge i majke. Život dotada možda je isto tako bio život pod staklenim zvonom i sada kada se nalazi mjesecima ili kojom godinom udaljena od podizanja toga zvona, proživljava strah i nesigurnost uvećane za posebnost njenog psihičkog stanja.
Esther, ipak, najviše govori o staklenom zvonu u doživljaju svoje depresije. Taj prostor doista je realističan opis bolesti koja oduzima osjećaj stvarnosti i povezanosti s okolinom. Esther se i dalje nalazi na istom mjestu, ali ovog puta izolirana u vlastitoj bolesti. Sve je ostalo isto, ali se njen doživljaj promijenio. Zvukovi izvani ne čuju se toliko jasno jer ih zaglušuju njene misli i ona nema snage reagirati. Nedostaje joj svježeg zraka, novih mogućnosti, drugačije perspektive. Spuštanje staklenog zvona najava je turobnosti, melankolije, pasivnosti. Nemoguće je djelovati u takvoj atmosferi. Međutim, kraj romana ostavlja dojam da Esther s podignutim staklenim zvonom sada vidi nadu, novi život, nove izazove… Dolazi novo vrijeme!
Maja
Djevojke koje čitaju 