Film koji utjelovljuje središnje teme Staklenog zvona svakako je Osmijeh Mona Lise koji se, također, koncentrirao na položaj žena u društvu 50ih godina u Americi. Premda je središnje lice filma lik kojeg utjelovljuje fantastična Julija Roberts, ostali se snažni ženski glasovi, na svoje načine, bore u ispunjavanju svojih želja i ambicija.
Slično kao i kod Esther, mnoge su djevojke izgubljene pri odabiru svoje budućnosti kojeg ne mogu više odgađati, s obzirom na to da su pri kraju jednog obrazovnog razdoblja. Razlika između njihove i Estherine borbe je u količini sreće i posebnostima njihova karaktera. Sreći što su uspjele dokučiti i izabrati ono što uistinu žele, a, što se tiče karaktera, one koje su dijelile Estherinu izgubljenost, oslonile su se na svoju snažnu i tvrdoglavu narav kako bi odgodile i prihvatile svoje daljnje osobno traženje, što Esther, kao vrlo senzibilna duša, nije odmah uspjela.
Primjer takvog snažnog karaktera oblikovanoga u sasvim drukčijem svjetlu od Estherinog, koju oblikuje i razočaranje muško-ženskim odnosima, jest Betty Warren. Nju upoznajemo kao konzervativnu studenticu ženskog privatnog koledža Wellesley u Massachusettsu koja će se već na početku oštro suprotstaviti liberalnosti nove profesorice Katherine Ann Watson. Svakako najagresivnija djevojka u obrani stavova oblikovanih pod utjecajem majke i okoline, Betty je zapravo najautentičnija predstavnica svoje okoline. Nakon neuspješnog prvog predavanja, profesorica Watson sljedeće predavanje započinje Strvinom Chaima Soutinea iz 1925. s pitanjem „Vrijedi li?“. Iako pomalo izgubljene listajući stranice svojih priručnika, studentice će ubrzo započeti zanimljivu raspravu o tome što umjetnost čini umjetnošću. Betty je toliko uvjerena u svoj odgovor o bezvrijednosti djela za koje nitko nije ustanovio da su umjetnički vrijedna i to iskazuje nametljivo i napadno. Njena iritiranost odstupanjem od pravila doći će do izražaja i u odnosu prema kolegicama i prijateljicama Connie Baker i Giselle Levy i u podržavanju najbolje prijateljice Joan Brandwyn koja očekuje zaruke (istovremeno potajno razmišljajući i o studiju prava).
Ipak, najveću prijetnju njenim konzervativnim stavovima predstavlja upravo profesorica Watson kojoj zamjera činjenicu da nije udana i da nema djece što joj je potpuno neshvatljivo i neprirodno. Betty je snob, opterećena društvenim normama, više stara nego mlada sa željom da osmisli sebe kao kućanicu i majku i stvori savršen brak i obitelj pa s neodobravanjem gleda na sve one koji se ne uklapaju u tu sliku i na sve ono što tu sliku može narušiti. U studentskom listu, za koji piše, s užitkom će razotkriti medicinsku sestru Amandu Armstrong koja studenticama nabavlja kontracepciju zbog čega će uslijediti otkaz i optužiti profesoricu Watson da studentice potiče na „odbijanje uloge za koju su rođene“.
U tom razdoblju Betty je zaokupljena pripremama za vlastito vjenčanje s mladim, uspješnim i prikladnim Spencerom. Prve scene s majkom daju naslutiti da je Betty možda više žrtva svog odgoja, a ne tek iritantna ogranična mlada žena koju želimo mrziti. Čak i samo vjenčanje, tek glamurozna i skupocjena predstava za javnost, najavljuje površan i hladan odnos između budućih supružnika. Iza zatvorenih vrata, stvari djeluju još pesimističnije, Spencer redovito izbiva iz kuće, Betty je često sama, a majka nema razumijevanja nego ustraje na održavanju takve situacije. Međutim, gorki osjećaji razočaranja, frustriranosti i zbunjenosti u braku bez ljubavi dovest će do umiranja stare Betty i rađanja nove. Tako će nekoć stroga, disciplinirana i konzervativna djevojka napustiti predstavu, izaći iz nametnute uloge koju je strastveno branila i, na iznenađenje svih i unatoč majčinom zahtjevu da prijeđe preko preljuba, zatražiti razvod.
I Betty poput Esther biva razočarana svojim idealima muško-ženskih odnosa te to postaje pokretač novih promjena u životima djevojaka. Ipak, za razliku od Betty, Estherino razočarenje u Buddyja vodi ka novim razočarenjima u vlastite sposobnosti. Betty se, pak, oslanja na onaj svoj iritanti, ali žilavi karakter koji je vodi prema gore. Suprotstavlja se svemu što ju je sputavalo. Scena razgovora između Betty i njene majke pokazuje novu, originalnu i snažnu Betty koja upravo s Giselle (koju je, pod utjecajem majke, osuđivala za slobodno ponašanje s oženjenim muškarcima) seli u Greenwich Village i razmišlja o studiju prava na Yaleu (za razliku od Joan koja uskače u ulogu supruge i majke). Sukob između dva različita svijeta prikazan u likovima Betty Warren i profesorice Watson završit će njihovim pomirenjem, hvalospjevom u čast izuzetnoj ženi i priznanjem da je zahvaljujući njoj Betty sada druga osoba spremna na vlastito putovanje i formiranje vlastitoga mišljenja.
Joan Brandwyn (Julia Stiles) je mlada, pametna, perspektivna djevojka. Ona je odlična učenica, predsjednica književnog kluba, kapetanica debatnog tima, dokapetanica teniskog tima… Ukratko, može raditi što god želi. Njenu akademsku izvrsnost testira Katherine Watson, nova profesorica likovne umjetnosti, koja joj daje manju ocjenu. U razgovoru između njih dvije saznajemo mnogo o Joan, ali i o očekivanjima kojima su djevojke u Welleslyu podvrgnute. Joan se buni zbog niže ocjene jer je napisala ono što je bilo potrebno, ali profesorica joj govori da nije dovoljno samo preformulirati mišljenja stručnjaka već je potrebno razmišljati o onome što čitamo i izvući nešto što je nama bitno. Kada je Katherine ispituje o fakultetu koji bi željela upisati, Joan odgovara da nije razmišljala o tome jer će se tada udati. Katherine joj skreće pozornost na činjenicu da može imati oboje. Tako joj otvara vrata u novu budućnost i vodi prema nečemu što društvo vjerojatno ne bi odobravalo, ali u čemu bi sigurno bila uspješna kao što je do sada bila uspješna u svemu. Iduće dvije scene u filmu bitne su za razvoj njene priče. U prvoj sceni Betty budi Joan i govori joj da Tommy, njezin momak, traži zaručnički prsten za nju. To je ono o čemu je uvijek sanjala. U sceni iza toga profesorica Watson daje Joan pristupnicu za Yale. Sada je na njoj red da odluči što želi.
I ona donosi odluku. Udala se za Tommya jer je to ono što je istinski željela. U razgovoru s profesoricom Watson, ona brani svoje stavove. Govori kako to što nije izabrala karijeru ne znači da je manje pametna i da je to što će biti majka i kućanica manje bitno. Joan je sigurna u svoju odluku. Nju nitko nije prisilio na to niti tražio od nje da se nečeg odrekne. Za razliku od Esther koja nije naišla na odobravanje i razumijevanje okoline, ali nije ni bila sigurna u ono što želi, Joan se bori za svoje stavove. Može se reći da je Joan bilo lakše, jer njen put je put koji se očekuje da djevojke odaberu. Esther se morala boriti s očekivanjima svih oko sebe i to je dovelo do njenog sloma. Međutim, Joan se isto morala boriti sa samom sobom. Ona je ambiciozna osoba, to se vidi po broju klubova u kojima sudjeluje (i to ne samo da sudjeluje, već je kapetanica ili predsjednica). Odbaciti karijeru sigurno nije bilo lako. Kada razgovara s Betty o tome, Betty je napada jer smatra da nema smisla ići se dalje školovati kada će se morati brinuti za obitelj. I Tommy očekuje da će ona biti domaćica koja će se brinuti za dom i obitelj. Sve to je moralo utjecati na Joan. Na kraju ona bira ono što joj je važnije, a to je za nju obitelj. Joan je u filmu pokazala da nema srama u onome što odaberemo za sebe, jedino je bitno da je to ono što mi želimo. I kada nam netko želi pomoći s dobronamjernim savjetima, to ne znači da ta osoba zna što je najbolje za nas. Trebamo slušati sebe i slijediti onaj put za koji osjećamo da je ispravan, što god to bilo, neovisno o mišljenjima društva i pojedinaca koji nas okružuju.
I na kraju, profesorica Watson po senzibilitetu je slična Esther. Umjetnička je duša koja se nije željela ukalupiti u očekivane uloge žene i odlučila prenijeti svoju vjeru u osobni razvoj i mogućnost da se žena može ostvariti i izvan uloge supruge i majke te pružiti potporu svim djevojkama koje se odvaže razmišljati drukčije od onoga što im je nametnuto. Na sličan način kao i Esther, odbacila je djetinjasta vjerovanja o muško-ženskim odnosima i zamijenila naivnu i romantičnu viziju muškarca nešto realnijom slikom. Ista spoznaja dogodila se i Esther, (te Betty). Razlika među njima dvjema je u tome što je Esther bilo potrebno više vremena i tuđe potpore da otkrije što želi.
Profesorica Watson je nailazila na brojne prepreke u svojoj misiji da pomogne djevojkama. Kroz svoj kolegij, željela ih je naučiti misliti, kritički promišljati, zaključivati prema svojim instinktima i sposobnostima, a ne naučiti nešto jer je netko tako napisao. Učeći tako o povijesti umjetnosti, naučila ih je kako prilaziti životu; kako donijeti odluke o kojima se možda nisu usudile ni sanjati. Pritom je samu sebe preispitivala, kako profesionalno, tako privatno, boreći se i sama u svojim nastojanjima da ih na neki način ne ošteti.
Možda bi i Esther, poput ostalih djevojaka, lakše uspjela da je imala nekoga poput prof. Watson da joj pomogne i da je usmjerava. Možda bi i ona brže izbrisala svoj prividan osmijeh Mona Lise i smiješila se istinski, svim srcem.
Djevojke koje čitaju
Djevojke koje čitaju 