Što zapravo znači biti muškarac ili žena? Što znači osjećati se muškarcem ili ženom? Što označava tu različitost? Koliki je utjecaj društva i odgoja, koliki je utjecaj biologije? Naposljetku, jesmo li svi mi nešto više od muškarca ili žene, ili neke druge kategorije kojoj pripadamo? Ovdje neću ulaziti u promišljanja o različitostima spola i roda ili onome što nas čini onakvima kakvi jesmo. Ovdje ću ispitati na koji je način Eugenides prikazao razlike između onoga što smatramo osobinom muškarca i onoga što se promatra kao posebnost žene.
Priča o Calu/ Calliope (Callie) pruža dobar uvid u psihologiju, ponašanje i društvenu ulogu muškarca i žene, a da nije potrebno zapitati odakle te razlike dolaze. Cala/Callie upoznat ćemo kao djevojčicu kakvom se ona vidi i promatrati ono „žensko“ u njoj. Cal/Callie u svom opisivanju sebe vrlo često gleda na „muško“ i „žensko“ kako ga društvo shvaća i prihvaća, što je i razumljivo. Cal/Callie i kasnije, kao odrastao muškarac i donekle pomiren sa svojim razlikama, pokazuje „ženske“ osobine, odnos ili stavove prema svijetu.
Izraženiju i dublju empatiju većina će nas, i kao muškarci i kao žene, povezati sa ženom. Cal/Callie tu će specifičnost pokazati pri svome rođenju, a zadržat će je i kada se više ne bude smatrao (samo) ženom. Toplo i nježno promišljanje o odjelu za ženske bolesti, radosti i tuzi u iščekivanju novog života i tiho razumijevanje različitih osjećaja svih pacijentica koje se tamo nalaze. Ljubav prema detaljima, pomirljivost i krhkost svojstvene ženama, barem iz položaja društva, Cal/Callie iskazuje i u promatranju svijeta oko sebe i svemu onome čemu svjedoči. Brižnost, nježnost i strpljivost nisu rezervirane samo za žene, ali će i Cal/Callie te osobine povezati s onom djevojčicom u sebi govoreći kako će, iako živi životom muškarca, u bitnim stvarima i dalje biti Tessiena kći. Eugenides će se osvrnuti i na specifičnosti „muškog“ i „ženskog“ u fazama zavođenja. Pogled na ponašanje muškarca i žene iz kuta djevojčice prikazat će u sceni u kojoj se dvije djevojčice „igraju“ ljubljenja ( „Vrtjela je glavom ovamo i onamo kao glumice u filmovima. Počela sam to raditi i ja, ali kutkom ustiju me prekorila, „Ti si muškarac.“ Pa sam prestala. Stajala sam ukočeno s rukama opuštenim sa strane.“). Kasnije s Jeromeom, Cal/Callie postavlja si pitanja o tipičnim igricama, spletkama kako ih naziva, kao dijelu toga zavođenja („Jesam li prozrela muške varke zato što mi je bilo suđeno da i sama tako spletkarim? Ili djevojke također uvijek prozru te varke, i samo se pretvaraju da ništa nisu primijetile?“). Osim toga, Cal/Callie ne promatra ostale muškarce isključivo kao muškarac, a prema ženama osjeća i seksualnu privlačnost i prijateljsku ljubav i intimnost. U zaljubljenosti koju osjeća prema djevojci, koju naziva Predmet, nema samo „muških“ osjećaja, već i „ženske“ zadivljenosti drugom ženom, neromantične i aseksualne. Mnogo je „ženske“ ranjivosti i razočaranosti kada Cal/Callie opisuje nadmoć i nametljivost muškaraca i njihove ruke („Muškarci imaju taj iritantni običaj. Stavljaju ti ruku na leđa kao da je tamo neka drška i upućuju te kamo žele da ideš.“), a to osjećamo i u sceni u kojoj odrasli Cal prolazi pored prostitutki. Nema seksualne privlačnosti, samo promišljanje o životu koji vode, tuga i ljutnja.
Opterećenost izgledom i promatranje kroz prizmu ljepote nije nešto s čime se nose samo žene (posebno danas), ali je, još uvijek, manje povezano s muškarcima (oni, pak, prolaze drugačiju vrstu diskriminacije). Iako osjetljivo razdoblje i za dječake i za djevojčice, dvojbe i strahovi kroz koje Cal/Callie prolazi više su usredotočene na žensku stvarnost. Prostor svlačionice budi osjećaje srama, zbunjenosti i krivnje. Uspoređivanje svoga tijela i izgleda s tuđim izaziva bol, a znamo koliko su djevojčice i žene sklonije uspoređivanju upravo svoga tijela i stupnja ljepote s ostalim stvarnim ili manje stvarnim ženama iz časopisa. Jasno je da se i dječaci bore s određenim očekivanjima i da imaju svoje probleme, ali njihova ranjivost ne dolazi do izražaja (problemu anoreksije kod muškaraca još se uvijek ne pridaje dovoljno pozornosti). Cal/Callie čak i sklonost čitanju i sanjarenju opisuje kao nešto svojstveno ženama pa se tako, uz svoje koščato tijelo koje je trenutno u modi, savršeno uklapa u društvenu sliku žene toga doba. Skrivanje iza duge kose snažna je poveznica sa „ženskim“ ako znamo da je kosa oduvijek predstavljala društveni simbol ženske ljepote i dokaz „ženskoga“. Ženska kosa preuzimala je različite funkcije, ali je najvažniju ulogu preuzela u 20. stoljeću kada je označila vidljivi znak ženske emancipacije. Kasnije će se i Cal/Callie osvrnuti na svoje šišanje duge kose kao na čin karakterističan za žene koje time označavaju svoju unutarnju promjenu.
Cal/Callie uočava i muževnost kojom odiše pa se ono „muško“ prikazuje kao agresivnost i nadmoć nad drugima kada je u pitanju hrana, ozbiljniji izraz lica (društveno, privlačnost muškarca je u strožem izrazu lica, a žene u osmijehu) i zanimljivo, mogućnosti pronalaženja različitih tema za razgovor. Uživanje u krvavoj i nasilnoj Ilijadi Cal/Callie također koristi kao dokaz svoje muževnosti jer ostalim djevojkama, kako primjećuje, ona je previše krvava. Cal/Callie „muško“ i „žensko“ u sebi i na sebi promatra i opisuje sa stajališta društva pokušavajući sebe smjestiti u jednu od kategorija, ali to predstavlja mnoge teškoće. On život oko sebe proživljava i kao muškarac i kao žena. I doista, mogu li se naše najdublje misli i emocije dijeliti na ovaj način? Na „muške“ i „ženske“ emocije? Ili je samo vanjskih odraz naše dubine ono što nas razlikuje?
Maja
Djevojke koje čitaju 