Trinaesta priča u središtu svojih događanja ima blizance. To je jedna veoma interesantna tema koja se obrađuje u brojnim umjetnostima pa čak i u znanosti. Dvojajčani i jednojajčani blizanci su fascinantni i svojom specifičnošću probuđuju mnoge teorije, nagađanja, a u ovom slučaju, također, i misterije.
Poveznica između dva lika ove bajkovite priče je činjenica da su obje blizanke. Barem se tako čini. Veličanstvena Vida Winter se predstavlja Margaret kao jedna od blizanki kada joj počne pričati svoju posljednju priču, a na istome argumentu je i potakne na suradnju, budući da je i sama Margaret jednom bila blizanka.
Kada Vida priča trinaestu priču, opisuje, između ostaloga, dvije jednojajčane blizanke koje pomalo neobično odrastaju. Njihova majka Isabelle je neuravnotežena osoba koja sa svojim bratom ima jedan opsceni odnos koji dovodi u pitanje očinstvo blizanki.
S druge strane, jedini koji se iole brinu o blizankama su Matrona i vrtlar Jama koji su već stari ljudi sa zdravstvenim i staračkim problemima te nemaju uvijek znanja ni mogućnosti da se pobrinu za njih kako bi trebalo.
U takvom okruženju, blizankama je dozvoljeno mnogo toga. Točnije, sve. Nitko ih ničemu ne podučava, stoga one nemaju manira, a komuniciraju isključivo na nekakvom svom jeziku blizanaca koje samo one razumiju.
Taj jezik je nešto zbilja posebno i ide u prilog brojnim teorijama na tu temu, a tim specifičnim detaljem autorica čini priču još vjerodostojnijom, ali i mističnijom.
Igre blizanki počinju biti sve opasnije, kako za njih same, tako i za druge ljude pa dalja okolina shvaća da im treba pomoć. Ta pomoć dolazi u obliku metodične i temeljite guvernante Hester čija želja za vlastitim uspjehom razdvoji blizanačku sponu. To je veoma traumatično iskustvo za blizanke koje ih, u početku, dovodi do katatonije. Oporavak traje veoma dugo.
Fascinantnost blizanačke spone je vidljiva i u ovom detalju. Naime, smatra se da blizanac iznimno teško proživljava život ukoliko ostane sam, bez onoga drugoga.
Fascinantna je i mržnja kod blizanki, točnije kod Adeline. Okidač njezinog nasilničkog ponašanja je gubitak Emelline na bilo koji način. Kada osjeti da se Emelline udaljava od nje, istuče je, a kada dobije dijete, Adelinina jedina misao je rješiti ga se. Rješiti se toga nečega što je udaljava od sestre.
S druge strane, Emelline je blage naravi i nije sposobna povrijediti ikoga namjerno ili svjesno. U tome su u potpunosti različite.
I tu je upotrebljen jedan česti detalj o dobroj i zloj sestri. Obje identične fizički, ali po naravi apsolutne suprotnosti. Premda čest, ovaj detalj je prikazan iz jednog sasvim novog kuta i stoga nimalo nezanimljiv.
Margaretina blizanačka priča je drukčija od već spomenute. Naime, ona nikada ne upoznaje svoju blizanku koja umire kao beba i saznaje za nju sasvim slučajno, tek kada je djevojčica pred pubertetom. Ta spoznaja je emocionalno zatvori i otada dugo živi pomalo povučenim životom skrbeći o očevoj i svojoj najvećoj ljubavi, a to su knjige.
Njezina sestra nju “proganja” na brojne načine i Margaret tu prisutnost često osjeća.
S jedne strane imamo blizanke koje odrastaju zajedno, a s druge blizanku koja odrasta bez sestre. Ipak, obje spone su prikazane vrlo snažno za sva tri lika iz romana.
Pitanje koje se nameće u ovom slučaju je, može li uistinu jačina spone biti jednaka kod blizanki koje dijele život i blizanki koje dijele samo začeće.
Lukrecija
Djevojke koje čitaju 