Poput brojnih književnih hitova i Djevojka u vlaku napokon se našla na filmskom platnu i uzdigla sjajnu Emily Blunt na višu glumačku razinu. U potpunosti se preobrazila u lik Rachel Watson, sa svim njenim problemima, nesigurnostima, zamračenjima i alkoholnim iskušenjima. Njezina je izvedba bila autentična liku knjige i zaista nas je ostavila bez daha. Posebno je dobro prikazala probleme koje donosi alkoholizam i Racheline svakodnevne borbe sa svojom ovisnošću. U njenoj izvedbi vidimo da je Rachel daleko od savršene osobe, ali ipak navijamo za nju kroz film jer vidimo da se pokušava boriti sa svojim problemima. Rachel je definitivno najbolje adaptiran lik iz knjige.
Kao i knjizi i u filmu je zadržana trodijelna struktura ženske perspektive koja nam je omogućila da upoznajemo likove na dva načina: iz međusobne perspektive i osobne perspektive. Tako su izgubljenost, depresija, tjeskoba, promiskuitetnost i traumatična prošlost potpuno oživljene u filmskoj Megan, zahvaljujući glumici Haley Bennett koja je svojim angažmanom duboko ušla u problematičnu psihu takve ličnosti. Vidimo njenu nesigurnu stranu, ali i njenu borbenost. Megan se i u filmu bori sa svojom prošlošću koja joj ne daje mira, a Bennett izvrsno prikazuje nespokojnost njenog lika koji traži utjehu i bijeg od stvarnosti u Tomu.
Dok je Anna u knjizi hladna i proračunata, u filmu djeluje jednostavnija, bez dubine koja nam je pružena u knjizi. Premda i Anna ima svoju perspektivu u knjizi, ona nije u jednakoj mjeri zastupljena u filmu i ne ostavlja jednak dojam. Na kraju knjige, Annin obračun s Tomom doživljavamo mnogo blaže nego u knjizi. Ne upoznajemo Annu koja ide Rachelinim stopama, prilikom istraživanja muževih aktivnosti, koja je u knjizi itekako naglašena, i to s razlogom. Naime, i taj detalj upućuje na Toma koji je na tako strašan način povezao te tri žene.
Iako je film dočarao atmosferu knjige, neke od izbačenih scena doprinijele bi dubljem razumijevanju likova. Nedovoljan je broj scena s Rachel i Tomom koje bi nam bolje prikazale Tomov utjecaj na žene u svom životu, a posebno Rachel. Na primjer, scena razgovora s Rachel u automobilu pokazuje Tomovu manipulaciju. U tom trenutku on uvjeri Rachel da mu je još stalo do nje i budi u njoj nadu. Na kraju saznamo da je to bila samo varka, ali u filmu nemamo uvid u tu stranu njegove osobnosti koja bi dodala još jedan sloj njegovom liku. Još jedan odnos koji se mogao bolje produbiti ostavljanjem scena iz knjige onaj je između Scotta i Rachel. Njihov je odnos ostao površan u filmu za razliku od knjige. Izostavljanje činjenice da su oni spavali skupa i ublažavanje njegovog napada na Rachel kada sazna istinu o njoj ublažava važnost njihovog odnosa. U knjizi su te scene bitne jer nam daju uvid u Rachelinu psihu i daju nam tragove za otkrivanje misterije samoga slučaja. Njihov odnos je okidač koji je Rachel trebala da bi shvatila istinu o svom životu s Tomom. Njena sklonost prema agresivnijim muškarcima je i nama trag koji nas vodi u Tomovom smjeru i važan je dio priče.
Atmosfera u filmu je pogođena i priča iz knjige je zaista oživjela na velikom platnu. Iako ima nekih nedostataka, film dobro parira knjizi, najviše zahvaljujući briljantnoj izvedbi Emily Blunt. Ako vam se knjiga svidjela, nećete požaliti ako pogledate film.
Djevojke koje čitaju
Djevojke koje čitaju 