U trileru Pustila sam te radnju pratimo iz više perspektiva. Usporedba sa Djevojkom u vlaku je neizbježna. Međutim, dok su priče junakinja Djevojke u vlaku isprepletene i utječu jedna na drugu, u romanu Clare Mackintosh jednaDina perspektiva iskače od drugih.
Priču dobivamo iz tri izvora. Prvi je Jenna Grey, koja je pokretač radnje. Inspektor Ray Stevens nam donosi policijsku stranu priče. Ian Petersen se pojavljuje u drugom dijelu knjige i preko njega saznajemo kako je došlo do nesreće i što je sve prethodilo njoj. Sve tri perspektive doprinose priči, popunjavaju rupe i objašnjavaju tijek događaja.
Kako je ovo triler, nije čudno što autorica daje glas inspektoru koji vodi slučaj. Napredak slučaja je bitan za radnju i za stvaranje napetosti, ali nekada radi baš suprotno. Pogotovo u prvom dijelu romana. Sama istraga je zanimljiva. Ispitivanje majke, rasprava o dokazima, sve je to dio kriminalističkog romana. Problem dolazi kada ulazimo u privatan život inspektora Stevensa. U prvom dijelu upoznajemo njegovu obitelj i sve njihove poteškoće. Njegov brak nije stabilan kako se čini, a sin ima problema u novoj školi. Doznajemo mnogo o njegovom karakteru i predanosti poslu. Shvaćamo da on neće prekinuti raditi na slučaju dok ne otkrije ubojicu. Međutim sve te informacije o njegovom privatnom životu ne vode nigdje.
Inspektorov privatni život, osim što nam govori više o njemu, ne doprinosi priči. Dapače. On usporava tempo knjige. Zbog toga su prvi i drugi dio veoma različiti. Kao da su dvije knjige u pitanju, detektivski roman i triler. Iako bi ta dva žanra trebala ići ruku pod ruku, u ovom slučaju detektivski roman ne ispunjava očekivanja. Prvi dio knjige je po dinamici znatno sporiji od drugoga, i to najviše jer dosta vremena provodimo sa Stevensom. Da su njegova poglavlja fokusirana isključivo na istragu knjiga bi možda bila kompaktnija. Ne samo da prikaz njegovog privatnog života remeti dinamiku, ta priča na nijedan način ne utječe na sam slučaj. Ne stvara se poveznica sa glavnom pričom i time se nepotrebno prekida tijek radnje.
Pustila sam te se u priči oslanja na preokret, koji je jako dobro zaveden. Poglavlja u kojima upoznajemo Petersena izvrsno iznose psihologiju tog lika, a perspektiva Jenne odlično dočarava stres i traumu nakon tragičnog događaja. Te dvije priče su zrcale i nadopunjuju. Priča inspektora Stevensaje mogla biti smanjena samo na istragu jer je to jedini važni dio koji nam donosi njegova perspektiva. Problemi s kojima se on bori samo odvlače pažnju i ruše atmosferu koja se stvara u poglavljima iz perspektive Jenne i Iana. Sama knjiga ne pati toliko zbog toga jer su likovi zanimljivi, ali bila bi uzbudljivija bez tolikog uplitanja u život inspektora.
Ivana
Djevojke koje čitaju 