Kako napisati roman koji vrlo brzo postaje i ostaje jedan od najčitanijih i najintrigantnijih klasika današnjice? Koji su elementi potrebni da se stvori nešto toliko izvanredno?
Odgovor bi mogao biti komplicirano jednostavan. Potrebno je biti Albert Camus ili, u najmanju ruku, imati njegov revolucionarni um pod drugim pseudonimom. Bilo bi divno moći uzeti olovku u ruke i prepustiti Camusove impulse da je vode. Možda u nekom drugom svemiru. U ovome, imamo samo njegovo ime kao sinonim za filozofiju apsurda ili, drugim riječima, za pojam egzistencijalizma. Sama kombinacija ovih dvaju pojmova, što bi mnogima bio primjer apsolutnog oksimorona, za neke Camusove istomišljenike je briljantan prikaz ljudske stvarnosti. Apsurdna egzistencija.
Nisam poklonik ovakvoga razmišljanja. Samo u najcrnjim danima. Kako bilo, pojam izaziva fascinaciju jer dovodi u pitanje njegovu kontradiktornost te otvara put jednoj novoj filozofiji svijeta.
Filozofija i umjetnost su često imale zajednička putovanja jer je umjetnost prva koja širokoj javnosti otvara ulazna vrata filozofiji. Kako onda pomoću umjetnosti, više ili manje suptilno, pokazati ovu novu filozofiju?
Mnogima bi u tom trenutku sinonim bio Camusov “Stranac”. Jedan od elemenata koji pridonosi objašnjenju ove filozofije je ulazak u um glavnog lika romana. Njegova psihološka osnova nam donosi čovjeka koji je sasvim suprotan od većine književnih junaka kojima smo se divili. Dapače, moglo bi se reći da je antijunak.
Svaka njegova misao i svaki njegov razgovor otkrivaju da se radi o pasivnom čovjeku koji živi na bazičnoj osnovi, udovoljavajući isključivo svojim osnovnim biološkim potrebama. On jede kad je gladan, pije kad je žedan, spava kad je umoran i puši kada mu treba cigareta. Apsolutno je isključen od bilo kakvih emocionalnih angažmana te ljudskih odnosa. Pripadnik je društva samo onoliko koliko bi trebao u određenim okolnostima. Ne zanima ga ni dobro, ni loše, već se priklanja onome što je u datom trenutku ponuđeno. Vidi svijet faktično, a tako i živi. Pušta svojoj egzistenciji da ga vodi, bez želja, bez planova i bez nadanja.
Što onda očekuje ovakvoga čovjeka u romanu? Postoje li ovakvi ljudi oko nas u svakodnevnom životu? Jesmo li i sami takvi, a da toga nismo svjesni?
Još se brojna pitanja mogu postaviti na ovaj sažet, ali velik roman. Velik stoga što sadrži kratak opis jednog rutinskog života koji govori više nego brojna djela peteroduplo većeg opsega.
Nije li to baš veoma apsurdno?
Lukrecija
Djevojke koje čitaju 