Tko određuje što je normalno i prirodno?

Mersault je reakcijom na majčinu smrt i svojim ponašanjem na njezinom sprovodu osuđen na položaj autsajdera. On je stranac uobičajenim društvenim normama, ispraznim gestama i normalnosti kako ju svijet doživljava. Čini se kako je zbog toga i završio kako je završio. Nameće nam se pitanje što Mersaulta čini normalnim, a što neprirodnim i, još važnije, je li normalnost nepromjenjiva kategorija i tko ju određuje.

Strančeva društvena okolina nije mnogo različita od današnje. Od Mersaulta se očekuje da gubitak majke doživi tragičnim i da svoje emocije izrazi otvoreno kako se ne bi iznevjerile ustaljene navike i dogovorena forma. Kako on to ne uspijeva ispuniti, svijet će ga prešutno osuditi i izolirati mnogo prije ubojstva koje je počinio. Je li Mersault doista izopaćena ili loša osoba zato što ga smrt majke nije pogodila kao što bismo kao društvo očekivali? Zato što je više razmišljao o svojoj neugodi nego o majci tijekom sprovoda? Zato što nije plakao i zato što je brigu o majci prepustio nekom drugom? Moramo li svi njegovati blizak odnos s majkom da bismo bili okarakterizirani kao dobre osobe?

Njegov odnos s Marijom možemo doživjeti kao hladan i emocionalno prazan, ali ne možemo mu zanijekati iskrenost. Marija u svakom trenutku zna sve pojedinosti njihove veze i čini se da joj, zasada, to ne smeta. Mersault se odbija pretvarati da bi bio prihvaćen, on čak i ne zna koje bi to kriterije morao zadovoljiti. On promatra i prihvaća bez predrasuda, a u isto ga vrijeme ostali neprestano kritiziraju. Njegov se poslodavac čudi njegovoj pasivnosti i nedostatku ambicije kao da je riječ o društvenoj anomaliji u moru natjecateljski raspoloženih individualaca željnih novca i moći. A Mersault, iako vidljivo emocionalno zakinut, živi bez mnogo propitivanja, dovoljno zadovoljan u svom svijetu. Ipak, stalno je na meti „normalnih“, onih koji znaju pravila igre i ponašaju se u skladu s njima. On predstavlja prijetnju njihovu načinu života i zato su uznemireni. Najbolje će to pokazati suđenje na kraju romana. Tada će se Mersaultu suditi najviše za njegovu nesposobnost da se prilagodi „normalnima“, a zločin će uvijek biti negdje u pozadini.

Uvjerava li svećenik na kraju sebe ili njega? Prisiljava ga da se u posljednjim trenucima vrati na stranu većine jer oni su u pravu? Iako uznemiren, Mersault će ipak odabrati sebe i život koji je dotada živio, ostat će vjeran sebi. Bez obzira na naše mišljenje o njemu, moramo mu čestitati na originalnosti koju je pokazao, na hrabrosti da bude ono što jest i da živi životom koji mu se činio najispravnijim. Naposljetku, tko je zadužen za pitanja o normalnosti?

Maja