U svojoj knjizi filozofskih ideja Mit o Sizifu, Camus opisuje ideju apsurdnog života i apsurdnog čovjeka. On smatra da je osnovno pitanje filozofije prosuditi je li život vrijedan življenja ili ne. Kroz lik Meursaulta u Strancu nastavlja istraživati tu temu. Meursault je njegov Sizif.
Po Camusu, na apsurdnog čovjeka ne mogu se primijeniti etička pravila. Sve je dopušteno, i jedino on sudi o svom životu. No taj čovjek nije sretan zbog toga, već on shvaća da život nije idealan. Kada opisuje Sizifa, Camus prvo objašnjava ukratko njegov život i razlog njegove kazne. Bio je lakomislen prema bogovima i krao njihove tajne, te je prevario i zarobio smrt. Osuđen je da doživotno gura kamen do vrha planine. To je cijena koju mora platiti jer je uživao u strastima života. Za Camusa je on heroj apsurda. Njegovu kaznu uspoređuje s radnicima u suvremenom dobu. I oni svaki dan odrađuju isti posao, što nije ništa manje apsurdno. Camus se posebno osvrće na trenutke kada se Sizif spušta sa planine i njegove misli u tim trenutcima. To su tragični trenutci jer on tada shvaća svoj položaj. Međutim, Sizif je donekle zadovoljan. Camus to objašnjava govoreći da je Sizifova sudbina samo njegova, a njegov kamen je njegova stvar. Postoji samo njegova osobna sudbina, a ne neki veći usud. On shvaća da je taj posao besmislen, ali ga prihvaća.
Nakon što Meursaulta osude na smrt, on u svojoj ćeliji razmišlja na koji bi način mogao to izbjeći. Njegovo stanje najbolje opisuje citat: „Ni uz najbolju volju, nisam se mogao pomiriti s tom bezočnom izvjesnošću“. Poput Sizifa, njegova je sudbina zapečaćena. Kao što Sizif mora iznova gurati kamen na vrh planine, tako Meursault svako jutro očekuje hoće li čuti korake koji će ga odvesti u smrt. U njemu je tinjala nada za pomilovanjem, iako ju je pokušao zatomiti. Odbijao je primiti ispovjednika koji se uporno vraćao. U razgovoru s ispovjednikom na kraju knjige, Meursault postaje Camusov čovjek apsurda. Kada pričaju o grijehu i kazni, ispovjednik govori da ja Božja kazna viša od ljudske i da ljudska kazna ne može sprati njegov grijeh. U tom trenutku, Meursault kaže da prihvaća kaznu i da se više od njega ne može tražiti. On pokazuje želju za zemaljskim životom, kao i Sizif. On je u kamenju tražio „lik […] boje sunca i gorio je od žudnje — bio je to lik Marije“. Ispovjednik ne želi prihvatiti njegov odgovor i dalje ga pokušava uvjeriti u svoju istinu. Meursault na kraju to više ne može trpjeti i kroz bijes izgovori svoju definiciju života:
„Ja sam naoko praznoruk, ali sam siguran u sebe, siguran sam u sve, sigurniji od njega, siguran u svoj život i u smrt koja će uskoro doći. Da, ja imam samo to, ali bar posjedujem tu istinu isto onoliko koliko i ona mene posjeduje. Imao sam pravo, imam još pravo, imam svako pravo. Živio sam ovako, a mogao sam živjeti i drukčije. […]Što se mene tiče smrt drugih, ljubav jedne majke, što me se tiče njegov Bog, život za koji se netko odlučio, sudbina koju je odabrao, kad jedna jedina sudbina odabire mene i sa mnom na milijarde povlaštenih koji, kao i on, tvrde da su mi braća.“
On prihvaća svoju smrt, ali i svoj život. Kakav god da je bio, on ga je proživio. Shvaća da nema smisla razmišljati je li nešto moglo biti drugačije. Naravno da je moglo. Međutim, smrt dolazi neovisno o životu koji živimo. Svatko ima svoju sudbinu, neovisnu o svemiru ili Bogu, a svaka završava na isti način. Zato on ne osuđuje druge, i zato je jednako dobar prijatelj i s Raymondom koji je kriminalac i sa Celestom koji je bolji od njega. Nakon ove spoznaje, Meursault se smiruje i dočekuje smrt spremno. Prihvaća svoj položaj stranca u društvu. Čak shvati da je sretan, poput Sizifa, koji je zadovoljan sa svojom sudbinom. Zato na kraju knjige izjavljuje:
„Kao da me ona silna srdžba očistila od zla, oslobodila nade, pred ovom noći krcatom znamenjem i zvijezdama, otvorih se prvi put nježnoj ravnodušnosti svijeta. Osjećajući da je tako sličan meni, da mi je napokon bratski blizak, uvidjeh da sam bio sretan, i da sam još sretan. A da se sve ostvari, da se ne osjećam toliko sam, ostalo mi je samo da poželim da na dan moga smaknuća bude mnogo gledalaca i da me dočekaju povicima mržnje.“
Ivana
Djevojke koje čitaju 