I danas će mnogi na spomen Jane Austen i njezina najpoznatijeg romana odmahnuti rukom i definirati ga kao chick lit nanoseći mu tako ogromnu nepravdu. Popularnost koju je donijela agresivna komercijalizacija njezinih djela učinila je od nje brand što je rezultiralo lošom reputacijom među onima koji vole smatrati sebe čitateljima ozbiljne literature. I sama sam imala takvo iskustvo kada su mi jednom prilikom neki poznanici rekli kako su iznenađeni činjenicom da ja, kao ljubitelj „prave“ književnosti, volim i cijenim stvaralaštvo Jane Austen. Ponekad je, iako u mnogo manjoj mjeri, takav slučaj i s romanima sestara Bronte, a ponekad u takvu kategoriju upada većina onoga što su žene napisale.
Tako je i roman „Ponos i predrasude“ promatran i čitan uglavnom u kontekstu zaljubljivanja i odljubljivanja, priprema za bal (lik Hugha Granta u filmu The Rewrite ruga se profesorici koja predaje književnost Jane Austen), udvaranja i sklapanja brakova… Malo je onih koji će ispod svega toga uočiti dubinu i pravu priču – tragičnu stvarnost žene toga doba pa i same Jane Austen.
U središtu je radnje obitelj Bennet sa svojih pet kćeri u čijem se susjedstvu pojavljuje dobrodušni i imućni gospodin Bingley koji izazove uzbuđenje majki koje žele dobro udati svoje kćeri. Jedna od njih je i gospođa Bennet koja preklinje supruga da se ode upoznati s njim kako bi im predstavio svoje kćeri jer se nada da bi ga najstarija mogla zainteresirati. Takav uvod današnjim se čitateljima može činiti trivijalan, možda i simpatičan, ali će se ubrzo pokazati kako on skriva mnogo više od toga. Tih pet mladih djevojaka zahvaljuje svoju neizvjesnu budućnost apsurdnom zakonu u kojem imanje njihova oca, imanje na kojem su rođene i odrasle prelazi u ruke najbližeg muškog nasljednika, u njihovu slučaju, gospodina Collinsa. Tako je ženi, koja u to doba ionako nema nikakve perspektive ni mogućnosti za neovisnost, oduzeto i ono najosnovnije. U vremenu u kojem je muškarac sve čemu se žena može nadati povoljan brak nužan je za egzistenciju. To će se možda najbolje vidjeti u sceni između vidno razočarane Elizabeth i Charlotte koja donosi vijesti o svojoj udaji za gospodina Collinsa. Charlotte je napokon spokojna i zadovoljna sobom jer je u dobi u kojoj više nije bilo mogućnosti za udaju uspjela dobiti ponudu koju je rado prihvatila. Iako nema osobito visoko mišljenje o braku i o svom budućem suprugu, ona zna da je to jedini način da bude materijalno zbrinuta.
Vidim što osjećaš, odgovori Charlotte, mora da si veoma, veoma iznenađena. Kada budeš imala vremena razmisliti o svemu, nadam se da ćeš razumjeti moj postupak. Ja nisam romantična, znaš. Nikad nisam bila. Tražim samo udoban dom.
Otada će bliskost između prijateljica nestati, iako će nastaviti svoje dopisivanje i posjete. Nadmoć braka nad svim ostalim stvarima izražena je i u situaciji najstarije kćeri Jane. Dobrodušna poput svoga udvarača, najčešće naivna i pretjerano nesebična, Jane će nakon mukotrpnog puta prepunog zapreka napokon dočekati svoju prosidbu. Ona je izvan sebe od sreće. Veliku ulogu u tome ima činjenica da se udaje za muškarca kojega voli, ali još su važnije njezine rečenice u kojima izražava ponos jer je pomogla svojoj obitelji: Oh, Lizzy, kakav je osjećaj kad možeš reći nešto što će usrećiti cijelu obitelj! Ona će sklapanjem braka skinuti ogroman teret sa svojih roditelja koji nisu imali sreće da dobiju sina, a to će uvelike pomoći i njezinim sestrama.
Elizabeth je, s druge strane, ispred svoga vremena i iako je u romanu dobila svoj sretan kraj, sigurno je da bi najvjerojatnije završila mnogo tragičnije u stvarnosti jer bi njezina principijelnost i njezini ekstremni stavovi za to doba odbili udvarače. Brak iz ljubavi i nekih romantičnih pobuda inovacija je našega vremena i donedavno je bila potpuno zanemarena stavka u planiranju zajedničke budućnosti, ali ona želi upravo to. Njezina osobnost ne dopušta joj da se uda za muškarca kojega ne bi mogla poštovati i voljeti, kako će ju opisati i njezin otac. Tako će odbiti gospodina Collinsa, iako nije vjerojatno da bi joj itko drugi mogao ponuditi brak i iako bi na taj način u obitelji zadržala imanje. Ona se buni protiv takva načina sklapanja brakova možda i zato što oko sebe gleda posljedice takve računice. Njezini roditelji između kojih ne postoji pravo poštovanje i jednaka razina inteligencije, njezina najmlađa sestra Lydia i Wickham, njezina voljena prijateljica koja se zbog straha od oskudice odrekla sreće i zadovoljstva.
Povoljan brak zahtijeva i izbor unutar određenog kruga ljudi s pravim vezama i pravim vrijednostima. Situacija Lydije i Wickhama pokazat će kako jedna nepromišljena odluka može upropastiti sve one koji su vezani uz te ljude. Lydia bježi s Wickhamom iskreno vjerujući u to da će se naposljetku vjenčati, ali to nije i Wickhamova namjera. Da se Darcy nije upleo u tu priču i novcem pridobio Wickhama, sramota koju bi navukla na obitelj zauvijek bi upropastila ne samo nju nego i njezine sestre koje bi tako izgubile mogućnost da bi ih neki ugledni muškarac mogao zaprositi. To je vidljivo u primjeru Darcyja i Elizabeth. Svi uživamo čitati o tijeku njihova odnosa koji, ako izuzmemo neke specifičnosti proizašle iz vremena kojem pripadaju, nudi doista uvjerljiv prikaz ljudske prirode, ali mogućnost braka u njihovu slučaju nije velika. Darcyjeva prva prosidba stoga nije nimalo okrutna i hladna kako su je neki doživjeli. U kontekstu romana možemo mu se samo diviti i čestitati mu na hrabrosti, iako je nešto što je trebalo biti romantično izveo netaktično i nespretno. Tako je vidljivo da nije samo žena ta koja pati pod pritiskom okolnosti toga vremena, iako je za nju situacija mnogo okrutnija. I muškarac koji iskreno voli ili si želi brak u kojem ima i ljubavi, a ne samo tolerancije, pati isto tako:
Možete li očekivati da se radujem što je Vaša rodbina niža po položaju? Da čestitam sam sebi što ću dobiti rodbinu čiji su životni uvjeti znatno ispod mojih?
U tim je rečenicama izgovorena možda i najveća istina toga vremena. Razumljivo je da bi takva iskrenost uvrijedila Elizabeth i da nije gajila antipatije prema čovjeku koji je uništio sreću njezine sestre i svoga prijatelja te da nije upropastio, kako je u tom trenutku vjerovala, život Wickhama kojega je tada cijenila. Međutim, čovjek poput Darcyja, ponosan, direktan i pretjerano samouvjeren zbog svoga položaja, a i svjestan da će taj brak izazvati sukobe u obitelji i izvan nje, nije ni mogao izgovoriti ništa drugo. Ipak, čak i unatoč tome donio je odluku da prednost da osjećajima za koje se uvjerio da su ozbiljni, iskreni i vrijedni braka na kojega će mnogi gledati s prezirom i neodobravanjem. Uz Jane i Bingleyja, Darcy i Elizabeth jedini su par koji je izabrao ljubav i poštovanje kao glavne motive za brak, a svi ostali ostavljeni su da žive s posljedicama svojih odluka. Doduše, Austen je takvim likovima dala i drugačiju osobnost koja takvu vrstu odluke može i podnijeti i koja se s takvom sudbinom lakše miri.
Zato, kada sljedeći put budete u rukama držali roman ili gledali neku od mnogobrojnih ekranizacija Jane Austen „slineći“ nad romantikom njezina vremena, imajte na umu da zavodljiva slika manira, kavalirstva i plesova skriva mnogo tragičniju priču.
Maja
Djevojke koje čitaju 