Autorica Pauling Hawkin ponovo je osvojila čitatelje i nadmašila samu sebe svojim novim hitom „U vodu“. Njezina sposobnost zavođenja čitalačke publike već od samih početaka njezinih romana postaje pomalo legendarna. Od prve riječi, baš kao i u „Djevojci u vlaku“ jednostavno gura u vrlo specifičnu atmosferu koja popušta tek sa zadnjom riječi, a najčešće i danima kasnije.
Stoga, nije ni čudo da sam obje knjige doslovce progutala u dva dana i naknadno, naravno, požalila što je čarolija tako brzo završila. Voljela bih reći da ću sljedeći put biti pametnija, ali ipak, svaki put to kažem, i svaki put, romani poput ovog jednostavno plešu svoj ritam kojemu se ne mogu nikako oduprijeti.
Osim što osobno smatram da samo ta komponenta romana čini roman izvrsnim, kod romana „U vodu“ sa zadovoljstvom pišem i dublje komponente koje vežu taj pojas zavođenja našeg uma još jače.
Vrijeme je već da krenu i prve usporedbe ovih dviju uspješnica autorice pa je prvo možda najlakše odmah uroniti u atmosferu i žanr. Premda su oba kategorizirana među trilere s elementima krimića i misterije, postoje nijanse razlika. Najviše se osjete upravo u toj atmosferi koja prožima čitavo djelo izazive komešanje emocija među čitateljima.
„Djevojka u vlaku“ opisuje ubojstvo koje pokreće niz situacija, ali ono je možda sporedno u odnosu na Rachelino osobno putovanje. Tri žene imaju tri perspektive, ali ipak se osjeća da je najveća zastupljenost na Rachelinom liku. Atmosfera je okupana Rachelinim osobnim putovanjem u ozdravljenje, suočavanje sa strahovima, demonima i osobne pobjede na kraju. Prema tome se lako može zaključiti kako je kategorija za ovo djelo bliža psihološkom trileru, nego krimiću ili misteriji.
„U vodu“ je roman jos specifičnije atmosfere. Nijanse se mogu osjetiti čitajući. Pemda i ovdje autorica „ulazi u glave svojih likova“, štoviše proširuje perspektive na mnogo više likova nego u „Djevojci u vlaku“, psihologija nije toliko naglašena u osobnom rastu i razvoju likova, koliko zapravo potraga za rješenjem zločina koji su se dogodili. Osobni rast i razvoj likova se nazire kod Jules i Lene, ali je sporedan u odnosu na pronalaženje rješenja pa se može zaključiti da ovaj roman naginje kategoriji trilera krimića ili misterije.
Bilo kako bilo, ono što je neupitno je, svakako, magičan stil pisanja kojim je nadarena autorica te s kojim vodi čitatelje u priče s neopisivom lakoćom. Djela Paule Hawkins zahtjevaju vaše potpuno slobodno vrije, budući da su to romani koji se ne mogu ostaviti čitati za sutra.
Lukrecija
Djevojke koje čitaju 