Dobri predznaci pričaju o ne tako dobrom događaju – smaku svijeta. Apokalipsa se približava, ali nisu svi oduševljeni tim razvojem događaja, pogotovo demon Crowley i anđeo Aziraphale koji odluče spasiti svijet. Jedini problem je što ne mogu naći Antikrista. Terry Pratchett i Neil Gaiman su na sebi svojstven način opisali kraj svijeta te borbu dobra, zla i čovječanstva. Osim opisa apokalipse, autori nam daju zanimljiviju sliku Raja, Pakla i njihovih snaga, ali i donose zanimljive zaključke o čovječanstvu.
Raj i Pakao se spremaju za finalni sukob. Onaj tko pobijedi uništit će drugoga i vladati svime. Obje strane su sigurne u svoju pobjedu i željno iščekuju borbu. Mjesto borbe je Zemlja. Kada čitate knjige o epskim sukobima, uvijek postoji dobra i loša strana, i naravno da uvijek (bar u većini slučajeva) navijamo za dobru stranu. Raj se uvijek opisuje kao dobra strana, Pakao kao loša. Po tome se da zaključit da bi bilo poželjno da Raj pobijedi. Međutim, Gaiman i Pratchett donose malo drugačiju sliku. Demon Crowley ovako opisuje te dvije strane:
„Well, Hell was worse, of course, by definition. But Crowley remembered what Heaven was like, and it had quite a few things in common with Hell. You couldn’t get a decent drink in either of them, for a start. And the boredom you got in Heaven was almost as bad as the excitement you got in Hell.“
Znam što čete reći. On je demon. Zašto bi njemu vjerovali? Zato što kako radnja ide dalje saznajemo da i Raj želi ovaj rat. I to žele rat na Zemlji. Oni koji bi trebali štiti svijet nisu pretjerano zabrinuti za njegovu sudbinu. To se vidi kad Aziraphale priča sa Metatronom (Božjim glasom) koji kaže: „You seem to be under a misapprehension. The point is not to avoid the war, it is to win it.“
Crowley i Aziraphale se ne slažu sa svojim nadređenima. Njima se sviđa Zemlja i ljudi na njoj i pod svaku cijenu žele spriječiti njihovo uništenje. Oboje su na Zemlji od početka i postali su privrženi čovječanstvu. Tijekom stoljeća vidjeli su njegove dobre i loše strane. Crowley razmišlja kako je nekada htio javiti Paklu da mogu odustati od svojih planova za uništenje svijeta jer su ljudi više nego sposobni uništiti sami sebe. Kroz razgovore Crowleya i Aziraphalea dobijamo jako zanimljiv (i točan) uvid u ljudsku prirodu:
„And just when you’d think they were more malignant than ever Hell could be, they could occasionally show more grace than Heaven ever dreamed of. It was this free-will thing of course…
Aziraphale tried to explain it to him once… the whole point was that when a human was good or bad it was because they wanted to be. Whereas poeple like Crowley and, of course, himself, were set in their ways from the start.“
Crowley i Aziraphale preferiraju čovječanstvo jer im njihove strane nameću pravila,, dok ljudi mogu birati. Godine provedene među ljudima učinile su svoje. Oni žele razmišljati svojim glavama i donositi odluke po svojoj savjesti. Ne žele samo slijepo slušati zapovijedi. I dok od Pakla očekujemo bezosjećajnost i uništenje, od Raja bi se očekivalo da pokažu bar malo suosjećanja prema životima koji će nestati zbog kraja svijeta. Ali obje strane samo gledaju kako će uništiti drugu, a sve ostalo je kolateralna šteta. Ponašaju se kao da nemaju izbora.
Ironično je da Antikrist (11-godišnji dječak Adam) pokazuje više empatije nego bilo tko iz Raja. Adam (aluzija na prvog čovjeka) je odrastao kao čovjek, bez utjecaja Raja i Pakla, i zbog toga vidi izvan njihovih granica. On ima više slobode od bilo koga jer su anđeli i demoni određeni svojim funkcijama. Zato je Adam bliži ljudima nego ijednoj „višoj“ (ili nižoj u slučaju Pakla) silom. Ovako on objašnjava Metatronu i Beelzebubu zašto ne želi započeti Apokalipsu i zašto njihov sukob nema smisla:
„I just don’t see why everyone and everything has to be burned up and everything,” Adam said. “Millions of fish an’ whales an’ trees an’, an’ sheep and stuff. An’ not even for anything important. Jus’ to see who’s got the best gang… But even if you win, you can’t really beat the other side, because you don’t really want to. I mean, not for good. You’ll just start all over again. You’ll just keep on sending people like these two,” he pointed to Crowley and Aziraphale, “to mess people around. It’s hard enough bein’ people as it is, without other people coming and messin’ you around.“
Ovim govorom Adam objašnjava besmislenost ovog sukoba, jer taj sukob neće nikada prestati. Poražena strana će uvijek pokušati pobijediti one ne vrhu. Ovaj Adamov komentar je dobra kritika sukoba u svijetu općenito. Ratovi se vode dok netko ne pokaže da je jači. Ali tu ne staje priča. Nakon nekog vremena netko će opet htjeti dokazati da je jači od svih. I tako to ide u nedogled. Adam ne želi uništiti svijet kako bi jedna od sukobljenih strana mogla nahraniti ego. To nije dovoljan razlog za uništavanje svega što postoji. Čovječanstvo, koliko god pokvareno zna biti, ne zaslužuje biti izbrisano iz postojanja. Adam vidi potencijal u ljudima jer oni imaju izbor biti dobri ili zli. On se nada da će ljudi na kraju donijeti prave odluke koje neće dovesti do kraja svijeta, ali i ako dovede onda će oni sami biti krivi za to. Kao što on bira svoju sudbinu da ne bude Antikrist, tako daje ljudima šansu da svojim izborima prežive.
Iako Dobri predznaci pričaju o kraju svijeta, zapravo je to priča o ljudskosti. Pokazuje nam da ljudi nisu savršeni, ali to ne znači da ih odmah treba odbaciti. Za jednu knjigu o Apokalipsi ima jako optimističnu poruku, ali nosi i upozorenje. Ljudi su sebi najveći neprijatelji. Ako se ne počnemo brinuti jedni o drugima i o svijetu u kojem živimo, neće nikakve vanjske sile biti potrebne da uništimo sve oko sebe.
Ivana
Djevojke koje čitaju 