Ako želite da djeca budu pametna, čitajte im bajke. Ako želite da budu još pametnija, čitajte im još bajki. ~ Einstein
Ako ste, pod utjecajem slikovnica, Disneyjevih uljepšanih i sentimentalnih verzija i najnovijih holivudskih obrada, otpisali bajke kao dječji žanr ili kao neku čudnu mješavinu horora, erotike, akcije i romantike za tinejdžere (Red Riding Hood iz 2011., Snow White and the Huntsman iz 2012. ili Hansel & Gretel: Witch Hunters iz 2013.), prevarili ste se.
Danas svi znaju za braću Grimm i Hansa Christiana Andersena, ali bajke su puno starije. Čini se da postoje od samih početaka čovječanstva pa i zapisane bajke koje imamo danas, bez obzira na sve svoje izmjene, nose tragove tih prvih priča (najstarija verzija Pepeljuge zapravo je iz drevne Kine i ima mnogo sličnosti s današnjom). Smatra se da su upravo žene stvorile bajke kako bi progovorile o ograničenjima muškoga svijeta u kojem su prisiljene živjeti. U zajedničkoj tišini u kojoj su se redovito nalazile stvaranje i prepričavanje bajki omogućilo im je da kćerima i unukama pruže uzor jakih i hrabrih žena i nauče ih životnim lekcijama. Bajka je u svom izvornom obliku kompleksna, mračna i svojim temama prilagođena odraslima. Tijekom 19. stoljeća bajka se počinje prilagođavati djeci pa su mnogi autori izbacivali elemente koje su smatrali neprimjerenima. Braća Grimm najviše su se usredotočila na seksualne reference. Nasilni i mračni elementi isto su tako izbačeni. S druge strane, mnogi su psihoanalitičari osuđivali takve izmjene. Bruno Bettelheim smatrao je da to „pročišćivanje“ ne koristi ni djeci ni odraslima. Marie Louise Von Franz smatrala je da bajke iskazuju različite stupnjeve duše i kolektivne podsvjesne procese.[1]
Već godinama tražim izvorne bajke, upravo one namijenjene odraslima i one najkompleksnije. Slučajnim otkrićem Krvave odaje Angele Carter došla sam najbliže svom cilju! Za Angelu Carter nikada dotada nisam čula što je bila prava tragedija i nisam mogla vjerovati kako mi je u cijeloj toj potrazi mogla promaknuti knjiga koja se napokon usuđuje izvući sve ono što bajku čini bajkom. Tako sam prije prvoga čitanja imala posve drugačija očekivanja misleći kako ću sada jednu tipičnu „žensku“ priču o Snjeguljici moći čitati sa svim kompleksnim motivima i podsvjesnim porukama. Međutim, Angela Carter nije ispunila moja očekivanja.
Knjiga sadrži najdužu priču Krvava odaja i ostale koje su mnogo kraće: Udvaranje gospodina Lyona, Mačak u čizmama, Tigrova nevjesta, Snježno dijete, Gospodarica kuće ljubavi, Vukodlak, Vučja družina, Vučica Alisa i Vilinski kralj. Kao što Nenad Rizvanović piše u Jutarnjem listu, ono što je Angela Carter napisala zapravo su originalne priče inspirirane bajkama, magičnim realizmom i pornografskom literaturom, a iz poznatih bajki iskorišten je onaj skriveni sadržaj.[2] Za mene koja sam se nadala dubljem istraživanju likova i događaja Krvava odaja učinila se nedovoljno dubokom ili dugačkom. Čak tri priče koje pripadaju zbirci imaju isti motiv koji se potom različito koristi jer je prikazivanje izvorne priče nevažno. Međutim, to nekim čitateljima može biti zamorno, nezanimljivo i neshvatljivo. Ono u čemu, po mom mišljenju, leži snaga i vrijednost Krvave odaje, poseban je glas Angele Carter. Njezino je pripovijedanje atmosferično, senzualno i intimno. Njezine su rečenice poetične, imaju poseban ritam i stil koji bi se nekima mogao učiniti napornim, teškim ili kaotičnim. Hrvatski prijevod Senke Galenić poseban je i predivan kao i engleski izvornik. Zahvaljujući svemu tome, čitajući njezine priče doista se možete naći na mjestu o kojem govori i u koži njezinih likova, iako ne morate prihvaćati ili shvaćati njihove motive i odluke. Njezine se priče doista mogu osjetiti svim osjetilima. Ona je najviše usredotočena na vizualnu pozadinu svojih priča koju gradi polako, sa sitnim detaljima i različitim bojama.
Krvava odaja u svim svojim pričama donosi specifičnu, erotičnu i kaotičnu žensku osobnost i zato je taj „ženstveni“ ton pomiješan s jedinstvenim stilom Angele Carter savršen. Zamračeni i skriveni vanjski prostori (soba, šuma, noć) neodvojivi su od ranjivih, destruktivnih i proturječnih dijelova ženske prirode. Svaka je priča prikaz jednoga ili više elemenata ženske psihe ili ženskoga načina postojanja za kojeg kritičari tumače da nose više simboličkih značenja, ali se, zahvaljujući načinu na koji su pisani, u njima može uživati bez traženja ikakvih značenja. Krvavu odaju teško je (ne)preporučiti jer će njezina jedinstvenost i originalnost na svakoga djelovati drugačije. Bit će to neobično čitanje zbog kojega ćete se možda zauvijek zaljubiti u Angelu Carter, a možda ćete zaključiti da vam takav stil ne odgovara. Ono što je sigurno jest da nikoga neće ostaviti ravnodušnim!
Maja
[1] http://childrens-books.lovetoknow.com/History_of_Fairy_Tales
[2] https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/krvava-odaja-angele-carter-seks-i-nasilje-u-mracnoj-verziji-cuvenih-bajki/4049427/
Djevojke koje čitaju 