Iz naslova je jasno da je Rachel vezana uz vlak. Ona je djevojka u vlaku. Neodvojiva od vlaka. Fizički, emocionalno i simbolično! Zanimljivo je da je „epitet“ djevojke ovdje neobično vezan uz odraslu ženu u tridesetima. Ipak, ta se imenica vrlo prirodno slaže s Rachelinom osobnošću. Sklonost maštanju, ranjivost i nezrelost koje pokazuje u nekim dijelovima romana svakako bolje odgovaraju djevojci nego ženi.
Rachel se svakodnevno vozi vlakom na posao. Uvijek u isto vrijeme, uvijek u istom smjeru. Vikend je odmor od putovanja i posla i povratak piću i depresiji. Kasnije ćemo otkriti da Rachel više nema posao zbog problema s alkoholom. Vlak se tada preobražava u nešto drugo. Zašto iznova ulazi u vlak? Ona nikada nigdje ne stiže. Vlak je odvodi u bezrazložno, besciljno lutanje, u barove, u ponižavanje. Takav joj je i život! Bez smisla, bez napretka, u nedostatku jasnih ciljeva. Izmučena je sjećanjima na prošlost i očajnički želi da joj budućnost donese ono što joj nedostaje u sadašnjosti.
Nisam mogla odoljeti da vlak ne povežem sa stanjem Rachel Watson. To stalno zaustavljanje vlaka na istom mjestu, tromo ponovno pokretanje…Rachel, samo promatrač koji nema kontrolu. Trenutna situacija nije nimalo zadovoljavajuća. Kroz prozor promatra svijet i ljude, nekontrolirano protjecanje vremena i život koji se uvijek događa nekom drugom, život koji je izvan nje. Vlak je usporen, trom, star i u njemu se malo toga događa. A izvan njega se sve događa!
“…spori vlak koji u osam i četiri minute kreće iz Ashburyja za London može staviti na kušnju strpljenje čak i najiskusnijeg „vlakaša“. Vožnja bi trebala trajati pedeset i četiri minute, ali rijetko je tako: ovaj dio pruge prastar je, dotrajao, opterećen problemima sa signalizacijom i beskonačnim radovima. Vlak gmiže tračnicama; trese se uz skladišta i vodotornjeve, mostove i spremišta…Negdje na pola puta, semafor na pruzi neispravan je…svjetlo je gotovo uvijek crveno; ondje se zaustavljamo praktički svakodnevno…”
Redovito zaustavljanje vlaka na istom mjestu, tromo ponovno pokretanje naslućuje mukotrpan povratak u sjećanje i mazohističko promatranje onoga što joj nedostaje. Vlak se predugo zadržava, za Rachel to je težak teret koji onemogućava novi život. Okretanje nove stranice. Riječ je o stvarnostima koje se sudaraju. Prošla i buduća ili neka alternativna sadašnjost. Stvarnost braka Anne i Toma u istoj kući u kojoj je nekoć živjela slika je njene stvarnosti prije razvoda. Scene se nisu izmijenile, samo su uloge nove. Megan i Scott pripadaju alternativnoj stvarnosti. Dvije slike kojima se vraća u mislima. Putovanje vlakom putovanje je u različita razdoblja života. Stvarna i izmišljena.
“Budi me škripa kočnica. Pred semaforom smo. U ovo doba jutra, u ovo doba godine, sunce tuče ravno u leđa kuća uz prugu i preplavljuje ih svjetlom. Gotovo mogu osjetiti toplinu tog jutarnjeg svjetla na svom licu i rukama dok očiju uprtih u novine sjedim s Tomom za doručkom, a moja bosa stopala položena su na njegova jer njegova su uvijek mnogo toplija od mojih. Žestoko trepnem i Toma više nema. Još uvijek stojimo na semaforu.”
Putnici su većinom stranci, opterećeni svojim problemima i frustracijama, šutljivi, pasivni, u svojim glavama. Procjenjujemo ih kroz Racheline oči. Vidimo da se često sablažnjavaju nad njom. Gomila u vlaku čini se opasna za njeno stanje ranjivosti. Oni su neprijatelji koji se hrane niskim samopouzdanjem i ti pogledi bole. Opterećena je njihovim osuđujućim pogledom, iako oni mnogo manje misle o njoj.
“Dvije djevojke na drugoj strani vagona pogledaju najprije mene pa jedna drugu i razmijene prepredene osmijehe. Ne znam što misle o meni, ali znam da nije dobro.”
Kraj romana optimistično pokazuje da je Rachel napredovala u svojoj borbi. Ona ponovno ulazi u vlak, ne znajući gdje ide (kao i u uvodu romana), ali mi znamo koliko se razvila pa vjerujemo (naivno ili ne) da će ovaj vlak biti brži, s ljudima koji sada poprimaju drugačije karakteristike. Možda ponovno ulaženje u vlak upozorava i na ponovno vraćanje na staro, ali volimo vjerovati da za to nema razloga. Taj vlak trebao bi nekamo odvesti snažniju i svjesniju Rachel.
“Prije ili kasnije, noćne će more nestati i ja ću prestati iznova sve to vrtjeti po glavi, ali u ovome času znam da je preda mnom duga noć. I da sutra ujutro moram rano ustati, kako bih uhvatila vlak.”
Odbačena odjeća: kako funkcionira ljudski um
Roman započinje motivom odbačene odjeće pa u svoje bilježnice (ako uopće imate naviku čitati s olovkom u ruci) odmah zapisujete broj stranice i citat jer vam je jasno kako se na prvoj stranici romana krije važna informacija zbog koje ćete povezati ostale elemente i doći do zaključaka. Kada roman pročitate, bit će vam jasno da se taj detalj gubi bez mnogo štete za radnju. Međutim, misli potaknute pogledom na odjeću uz prugu pružaju dobar uvid u lik Rachel Watson. Njene fantazije izrazito su mračne i uznemirujuće. Asocijacija je smrt, nasilna smrt. Zaokupljena je misterijom te odjeće i nakon nekoliko dana. Sjećanje na odjeću pomaže i u vraćanju potisnutoga sjećanja. Kasnije se pojavljuje još jedan motiv odjeće – tamnoplava haljina. Ta će slika potaknuti pogrešno sjećanje, ali će dovesti do rezultata koje tražimo.
Tako nam se i okolnosti one važne subotnje večeri prikazuju u bljeskovima, u nepovezanim slikama. Osjećamo frustracije koje doživljava Rachel. Ponekad nas tjeraju da čitamo dalje, ponekad da odložimo knjigu. Sve je u neredu, kaotično i besmisleno čitanje. Pokušaj da se razbacani dijelovi priče stave u nekakav okvir. Iako Rachel traži krv, na odjeći je nema, samo je odbačena. Rekla bih da ovim motivom autorica vrlo spretno dovodi Rachel do odgovora, pokazujući na koji način ljudski um funkcionira, kako povezuje i stvara asocijacije od naizgled različitih detalja. Kako se sjećanje stvara, razara i obnavlja. Do koje je mjere kompleksna ljudska podsvijest. Odbačena odjeća na putu stvara jezu, nelagodu te je, zajedno s onim što se piše o Megan i pojavom crvenokosog muškarca, zaslužna za pravo sjećanje. Od odjeće uz prugu, tamnoplave haljine koja je podsjetila na Anne do Megan u crvenoj majici koja s Tomom ulazi u auto posljednji put. Stvari će sada, po prvi puta u romanu, postati jasne!
Crvenokosi muškarac: crvena boja, strast i opasnost
Kao da se želi poručiti da muški likovi Djevojke u vlaku imaju malu sporednu ulogu i da ih treba zanemariti u kontekstu priče, ni crvenokosi muškarac ne pojavljuje se često i ne djeluje stvarno. O njegovoj prošlosti nema riječi, njegovim se obilježjima daje premalo pozornosti i prostora, ne znamo mu ime i kao da ono nije važno. Čini se da je prisutan svakog puta kada je Rachel suočena s nejasnim slikama subotnjih događanja. On je sada jedini jasan detalj, iako nije jasno tko je i koju priču on priča. Na početku je preplašena njegovom pojavom jer osjeća da krije nešto nasilno i mračno. U njegovoj blizini osjeća paniku.
“Preplašena sam, ali nisam sigurna čega se bojim, što samo izaziva još veći strah. Ne znam ni postoji li išta čega bih se trebala bojati…Muškarac iz vlaka, onaj crvenkaste kose. Vidjela sam ga, nejasna slika bez tona. Sjetila sam se da sam se smijala. Dogodilo se nešto loše, ali mislim da s njim nije imalo nikakve veze.”
Dovoljno ju je zaintrigirao da ga nastoji pronaći kako bi saznala odgovore za koje vjeruje da su u njemu. On mora imati nekakvu poruku za nju. Ne znam je li boja kose namjerno odabrana, ali ne bih zanemarila činjenicu da je crvena boja često prisutna. Neispravan crveni semafor koji usporava već usporen vlak. Nije li prevelika slučajnost da uporno zaustavlja vlak u blizini kuće u kojoj Megan živi? Meganina nasilna smrt povezana je uz crvenu boju ne samo krvlju. Prije smrti Megan će izgovoriti rečenicu: Sve je crveno! Megan je u crvenoj majici kada Tom dolazi po nju. Po nju dolazi u crvenom automobilu. Crvena boja simbolizira krv, opasnost i nasilje, ali i strast, erotiku i želju. I jedna i druga kategorija mogu se povezati s romanom.
Maja
Djevojke koje čitaju 