Tko smo mi, Esther?

Stakleno zvono autorice Sylvie Plath često je bilo predmet brojnih književnih rasprava i pitanja na koja nije nimalo jednostavno dati odgovor. Zanimljivo je o istima raspravljati s vremenskim odmakom, koji je od djela daleko više od pola stoljeća. Autorica je ušla u mnoge pore života 50ih i tako nam dočarala detalje tog vremena u raznim okolnostima. Upečatljiv je paradoksalni zaključak u kojem stoji koliko se vrijeme od tada promijenilo, ali ako bolje promislimo, nakon čitanja romana, uvidjet ćemo da imamo mnogo više sličnosti negoli razlika.
Predmet mog današnjeg interesa su specifičnosti glavne junakinje koje je čine glavnom i posebnom. Esther je umjetnička duša. Njezin “problem” i nije isključivo njezin, već problem ostalih ljudi (likova) u njezinoj blizini. Ona je hipersenzibilna i izgubljena osoba koja se pokušava ukalupiti u detaljno definirano društvo u kojem svatko ima svoje mjesto i ulogu. Budući da u tome ne uspijeva, ponajviše zbog svoje visoke inteligencije i senzibiliteta, dovodi se do nezavidinih emocionalnih stanja koja, u duhu tog vremena, bivaju, također, neprepoznata i apsolutno pogrešno adresirana.
Naime, suočena brojnim životnim odbijanjima kako u ljubavi, tako i u karijeri, Esther malo pomalo pada u duboku i tešku depresiju koja je odvodi do pokušaja samoubojstva. Prilikom opisa nekoliko pokušaja istih, autorica vrlo detaljno opisuje sve što prolazi Estherinom glavom i stvara duboku emocionalnu atmosferu koju je teško zanemariti. Finalni pokušaj samoubojstva odvodi Esther konačno u bolnicu, odnosno na psihijatrijsko liječenje. Na njega je poslana bila i prije gdje je bila prepouštena terapiji elektrošokom koju je mrzila iz dna duše.
“Sreća” joj se nasmiješila kada je njezin slučaj zainteresirao dobrodušnu gospođu, filantropa koji ju je uputio u instituciju psihijatrijskog liječenja koja ima ipak nešto blaže metode liječenja te ugodnije okruženje za pacijente.
Ipak, to ne umanjuje činjenicu da je Estherina depresija u to doba bila tretirana i adresirana kao nekakav oblik luđaštva koji je vrlo opasan i teško izlječiv. Situacije koje je morala prolaziti su vrlo nezavidne i iznimno teške za bilo koga, posebice za hipersenzibilnu osobu poput Esther.
Danas je, nasreću, depresija prepoznata kao problem kojeg ne treba ignorirati, naprotiv kojeg itekako treba adresirati, ali ne na način kao što se to činilo prije samo 50ak godina. Izuzev liječenja, gotovo svi ostali detalji su prikazani zastrašujuće slično kao i u današnjem društvu. Počevši od najbliže okoline koja, izgubljena u ostalim problemima svakodnevnice, često nije u mogućnosti prepoznati problem kod osobe u ranim fazama i pokušati joj pomoći u tome razgovorom i pažnjom. Problem se primjeti najčešće kada su znakovi fizički i bihevioralno očiti. Primjerice, Estherina majka je problem primjetila tek kada se Esther više nije htjela ustajati iz kreveta, niti voditi svakodnevnu osobnu higijenu. Također, javlja se i neki oblik društvene osude osobe koja ima problem, koja je različita i pokazuje nešto drukčije od umjetnog smješka i prividne ljubaznosti, kao što je bio slučaj kod Estherinih takozvanih prijateljica. Osjećaji nemoći i izgubljenosti u svijetu koji nudi samo jedan oblik definicije i jedan put ako si žena, koji su vidljivi kod Esther, svoje mjesto imaju nažalost i u današnjem društvu. Istina je da žene danas mogu birati udati se za koga žele ili pak, udati se upće. Više nije najgora stvar na svijetu biti samohrana majka ili uspješna karijeristica. Ipak, još uvijek postoje oni slični Estherinoj okolini koji imaju osuđujuće stavove i mišljenja o brojnim temama koji ne bi trebali imati mjesta u modernom vremenu.
Društvo često ne prepoznaje ljude poput Esther. One koji su drukčiji, izgubljeni, senzibilni, oni koji se i danas ne nalaze u ponuđenim definicijama čovjeka i građanina.
Izbor danas nudi više definicija nego prije, ali ipak nisu neograničene. Uvijek će postojati pojedinac koji neće spadati ni u jedan od ponuđenih kalupa zbog svog senzibilita ili, pak, zbog svojih izbora, nadanja, želja i sl.
U današnje vrijeme, Esther može simbolizirati veoma mnogo pojedinaca i grupa, primjerice svih oni mladih ljudi koji se žele baviti onim što uistinu vole, ali koji ne mogu jer je to neobično ili, pak, jer to ne donosi novac. Esther je predstavnik svakog pojedinca koji, primjerice, želi biti umjetnik, ali ne može jer je njegova umjetnost nova i neprihvaćena i ne nudi “uobičajen” posao. Predstavnik je svakoga tko je možda jednostavno završio školovanje i odjednom shvatio da ono što je dosada radio nije za njega ili nju. U krajnjoj liniji, Esther je svaka mlada osoba koja je krenula u svijet s velikim entuzijazmom koji se pomalo pogubio pri suočavanju s realnošću uvjetovane budućnosti. Ona je svaka osoba koja se zapitala kako preživjeti u svijetu koju ti obećaje sve, a nudi ograničene izbore?
Usprkos tome, borila se, kao što i treba, a kraj romana se može shvatiti kao nadu u bolje i pozitivnije sutra. Kako za Esther, tako i za svih.

Lukrecija

Jedan komentar Dodaj vlastite

  1. julijana kaže:

    Bravo cure…odlično!

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s