Ispovijest ubojice

O romanima Agathe Christie se već mnogo pisalo i raspravljalo. Međutim jedno od njezinih djela odskače. Ubojstvo Rogera Ackroyda je knjiga koja joj je donijela slavu. Jedan od razloga je kraj knjige koji mijenja sve što su čitatelji mislili da znaju o događanjima u knjizi.

Ovaj roman se ističe činjenicom da je cijela priča ispričana od strane ubojice, što saznajemo tek na kraju knjige. Doktor James Shepard čitateljima donosi priču o istraživanju ubojstva Rogera Ackroyda. U knjizi doktor Shepard preuzima ulogu Poirotovog pomagača. To nam daje priliku da vidimo doktorove osobne misli u vezi slučaja. Njegovi zaključci nas vode do zaključka. Bar mi to mislimo. Iako se možda čini da ovaj trik nije pošten, autorica je ostavila tragove pomoću kojih čitatelji mogu otkriti istinu. Možda ih je teško u prvom čitanju odmah uočiti, ali su tu.

Prvu stvar koju moramo uzeti u obzir jest da je cijelu priču vidimo iz perspektive Sheparda. Mi čitamo njegov dnevnik, tj. izvještaj o slučaju, što znači da on ima kontrolu nad informacijama koje dobivamo. Razlog zbog kojeg ne sumnjamo u njega je njegovo vješto izražavanje. U nijednom trenutku on ne laže. Samo vješto skriva istinu. On sam to priznaje u zadnjem poglavlju. Sam sebi čestita na domišljatosti u pisanju i ističe dva primjera kada iskorištava svoju autorsku moć: kada opisuje kako napušta kabinet Ackroyda i kada otkrivaju Ackroydovo tijelo. U prvom slučaju napominje kako je ostavio 10 minuta koje nije opisao između vremena kad su Ackroyd i on raspravljali o pismu i kad je on napustio sobu. S obzirom da nije stavio nikakav znak prolaska vremena između rečenica nitko ne vidi ništa sumnjivo. „But suppose I put a row of stars after the first sentence! Would somebody then have wondered what exactly happened in that blank ten minutes?“ U ovoj rečenici se vidi koliko je pazio na detalje. Kako u pisanju, tako i u smišljanju ubojstva. Drugi primjer koji nam ističe je kako je nakon pronalaska tijela napisao „I did what little had to be done!“. Čitateljima na prvu to nije sumnjivo. Obavio je ono što je mogao i sad trebaju pričekati policiju. Ali Shepard nije pričao o svojoj doktorskoj dužnosti tu. Time je zapravo opisao da je spremio diktafon u svoju torbu i da je vratio stolicu na mjesto.

Ova dva primjera pokazuju kako jezik može pomoći u sakrivanju istine. U ovakvoj vrsti knjige čitatelji uvijek traže tragove i dosta toga pretpostavljaju. Najveća pretpostavka u ovom slučaju je da nam pripovjedač govori istinu. Što je tehnički točno. Samo što se ta istina skriva iza pažljivo skrojenih rečenica. Briljantnost ovog dijela ne sastoji se u šokantnom kraju, već u sakrivanju tragova svima pred nosom.

Društva pisaca kriminalističkih romana je 2013. proglasilo Ubojstvo Rogera Ackroyda najboljim krimićem svih vremena. Možda se svi neće složiti s tim, ali ovaj roman je svakako zaslužio pohvale zbog pomicanja granica ovog žanra i zbog izvanrednog korištenja jezika kao alata prevare.

Ivana