Prilikom čitanja dobrog djela, nerijeko prevladava jedan poseban osjećaj kod čitatelja. Prožimanje. Ono počinje s čitateljevom koncentracijom i nastavlja se na njegove emocije stvarajući vrlo specifičnu atmosferu koja postaje jedinstveno prepoznatljiva za to djelo. Poput otiska prsta.
Kod Staklenog zvona, to nije samo u jednom primjeru, već u dva. Naime, uvodeći nas u Estherin lik, autorica stvara jednu veoma sivu i tešku atmosferu koja se elegantno mijenja nakon Estherinog poslijednjeg pokušaja ubojstva. Tada prijašnja atmosfera dobija jednu novu dimenziju. Upravo ta fina promjena ukazuje kako se ovo djelo može promatrati kao da je napisano u dva dijela. Dakle, Esther prije odlaska u instituciju i nakon toga. Kako se Estherina stanja mijenjaju do točke beznađa, tako nas autorica vodi da suosjećamo s njom.
U početku nam opisuje Estherin život koji u trenutku u kojemu je upoznajmo može biti mngo toga. Ipak, uskoro uviđamo da njezin put neće ići u nimalo privlačnom i pozitivnom smjeru što ne umanjuje autoričinu sposobnost da opravda takav put detaljno predočavajući Estherino stanje uma. Njezino psihičko stanje je, nažalost, nešto s čime se veoma mnogo ljudi svih godina mogu poistovjetiti.
Kako priča odmiče u sve težem tonu, odmiču i naše emocije do točke nove atmosfere koja, uz sivu i tešku, postaje zastrašujuća. U drugom dijelu, Esther doživljava svijet iz specifične situacije. Iz institucije, svojevrsnog drugog oblika staklenog zvona.
Ono što uvijek ostaje je stakleno zvono. U početku ga se može doživjeti kao veće, ono koje natkriva veću populaciju. Drugim riječima promatramo ga kako predstavlja ženski položaj u tadašnjem društvu koji je po nekim stvarima izuzetno povlašten, posebice tijekom odrastanja djevojke, a u nekim izuzetno nepovlašten kao što je moguće vidjeti kroz Estherine oči, a znati iz vlastitog iskustva.
Stakleno zvono kasnije postaje manje i personalizirano. Skupljeno samo nad Esther, sasvim novih boja i oblika. Svijet u kojem Esther živi u instituciji je veoma drukčiji od vanjskog, premda paradoksalno i taj je poput ženskog svijeta tada. Oslikan veoma mnogo i iznimno malo povlastica.
Navedene dualnosti koje su prisutne i u vidljivim, i u manje vidljivim detaljima produbljuju ovu priču do nevjerojatnih razina, čineći je usitinu životnom.
Lukrecija
Djevojke koje čitaju 